ĆAMIL SIJARIĆ U JASENOVCU, APRILA 1945.

Prelazili smo nekakvom starom “kompom” preko Save, koja se, poslije prolećnih kiša, popela do vrha obala. Tekla je mutna. Prenosila pokraj nas leševe. Bili su svezani u žicu po tri, po pet i više.
Voda ih je nosila, a vrane nad njima letjele i na njih padale. Vijali se rojevi muha i sve to: mrtve ljude, vrane na njima, rojeve nad njima, odnosila Sava.
Bila je to strašna slika, bile su to nečije roditeljske kosti, nečija braća, sinovi, kćerke.
Neki su leševi bili sasvim goli: goli starci, goli mladi ljudi, gole starice i mlade žene. Neki nisu bili ni cijeli, nego samo dijelovi ljudskih tijela.
Stali smo na drugu obalu Save, na slavonsku, na kojoj je Jasenovac.
Taj gradić je sav gorio. Bježeći iz njega tih posljednjih dana aprila četrdeset pete ustaše su ga spalile i porušile tako da su, iz tih ruševina, samo dimnjaci strčali.
Na jednom od dimnjaka, kao jedino živo biće u toj pustoši, stajala je roda, gledala je kao da se čudi šta je to bilo…
Inače kud god pođete, pred nogama su vam iskidane žice, gomile cigle, crijepa, pepela, čađe, grede koje još gore ili su već dogorjele, a preko svega toga gust, crn, smradan dim.
Napisao: Ćamil Sijarić (TV novosti, avgust 1981.)