Sedamdesetih godina u Bijelom Polju, braća Milan i Milovan Poleksić bili su prava gradska atrakcija. Njihova sličnost nije bila samo fizička – bila je to neraskidiva veza začinjena nevjerovatnim anegdotama koje se i danas, decenijama kasnije, prepričavaju uz osmijeh.
Čokolada za “oba” brata.
Priča se da ih u ranom djetinjstvu čak ni majka nije mogla sa sigurnošću razlikovati. Ostala je upamćena zgoda sa njihovog petog rođendana: majka je u dvorištu ugledala jednog od njih, čestitala mu praznik i dala čokoladu uz riječi: “Ajde sad, sine, zovni brata da i njemu majka da poklon.” Mališan je samo zamakao iza ugla, vratio se poslije par sekundi glumeći drugog brata i uzeo i drugu čokoladu, dok je pravi slavljenik ostao praznih ruku!
Mangupska posla: Od djevojaka do volana
Kako su rasli, njihove šale su postajale sve smjelije. Kao momci, znali su u gradu “zamijeniti” djevojke na sastanku, a da one to uopšte ne primijete. Išli su toliko daleko da su obojica koristila istu vozačku dozvolu.
Najpoznatija je ipak priča o autobusu. Kada se jednom od njih, koji je radio kao vozač, desilo da malo više “poveseli” uz čašicu, brat je bez razmišljanja uskočio, sjeo za volan i odvezao liniju umjesto njega. Niko od putnika, pa ni kolega, nije posumnjao da za volanom sjedi drugi čovjek.
Ćo 1 i Ćo 2
Cijeli grad ih je poznavao pod specifičnim nadimcima ,,Ćo 1” i ,,Ćo 2”. Bili su simbol društvenosti i vedrog duha, uvijek spremni za šalu na tuđi, ali i na sopstveni račun. Bijelo Polje ih je voljelo jer su unosili radost na korzo i u kafane, ostavljajući iza sebe uspomene koje ne blijede.
Izvor: Bjelopoljci nekad i sad
Autor: Aco Marković
*Sponzor teksta Komunalno Lim
Povezani članci
ČUVARI PROŠLOSTI U SRCU GRADA
BIJELO POLJE: ASFALTIRAĆE 100 KILOMETARA PUTEVA
SEOSKO DOMAĆINSTVO ,,DIZDAREVIĆ” BILJEŽI SVE VEĆI BROJ GOSTIJU; NA DJEDOVINI SAGRADILI MALI RAJ