CRNA GORA SE PONOSI SVOJIM HEROJEM: ADMIR BARČIĆ, TIHI JUNAK, KOJI JE SPASIO DVA DJEČAKA OD SIGURNE SMRTI

Na Slovenskoj plaži tog dana sve je izgledalo kao još jedno bezbrižno ljetnje popodne. Sunce je grijalo more, djeca su se igrala, a turisti uživali u odmoru. Niko nije slutio da će se za samo nekoliko trenutaka bezbrižnost pretvoriti u borbu za život.

Na oko četrdeset metara od obale, dvojica dječaka, stari svega sedam i deset godina, našli su se u smrtonosnoj opasnosti. Jedan od njih pao je sa SUP daske u more. Nije znao da pliva. U paničnom pokušaju da mu pomogne, stariji dječak krenuo je za njim. Ali more ne prašta paniku. Umjesto da spasi druga, i sam je počeo da tone pod težinom straha i očaja.

Na plaži su se začuli uzvici. Pogledi su se okrenuli ka pučini. Nastala je panika. Svaka sekunda bila je dragocjena.

A onda je među okupljenima jedan čovjek reagovao bez razmišljanja o sopstvenoj sigurnosti.

Admir Barčić nije čekao da neko drugi preuzme odgovornost. Nije tražio pomoć, nije procjenjivao rizik. Vidio je djecu koja se bore za život i krenuo je prema njima.

Dok su talasi nosili dječake sve bliže tragediji, Admir je plivao ka njima. Stigao je na vrijeme.

Uspio je da ih obojicu zadrži, smiri i izvuče iz zagrljaja mora. Kako su kasnije svjedočili očevici, doslovno ih je „okačio“ oko vrata i, uz ogromni napor, doplivao do obale.

Na pijesku su ga dočekali zabrinuti roditelji, kupači i spasioci. Dječacima je odmah pružena pomoć. Bili su iscrpljeni, preplašeni, ali živi.

Živi zahvaljujući čovjeku koji tog dana nije bio samo prolaznik na plaži.

Bio je njihov spas.

Herojstvo se često zamišlja kao nešto veliko, filmsko i nedostižno. Međutim, ono se najčešće pojavi u običnim ljudima, u običnim trenucima, kada neko odluči da tuđi život stavi ispred svog komfora i straha.

U vremenu kada svakodnevno slušamo vijesti o podjelama, sukobima i lošim primjerima, priča Admira Barčića podsjeća nas da među nama i dalje žive ljudi koji ne okreću glavu od nevolje. Ljudi koji ne pitaju ko je ugrožen, odakle dolazi ili kako se zove. Ljudi koji jednostavno pružaju ruku kada je najpotrebnije.

Možda Admir sebe neće nazvati herojem. Vjerovatno će reći da bi svako uradio isto.

Ali istina je da ne bi.

Zato Budva danas s razlogom može biti ponosna.

Ponosna na čovjeka koji je u nekoliko minuta pokazao koliko vrijede hrabrost, ljudskost i nesebičnost.

Ponosna na Admira Barčića, čovjeka koji je tog dana spasio dva dječaka, ali i podsjetio sve nas da heroji ne postoje samo u pričama.

Nekada stoje pored nas na plaži. I kada zatreba, bez oklijevanja skoče u more.

Izvor: BiznisCG