AMELA KOS: POLJOPRIVREDA JE TEŽAK I POŠTEN POSAO OD KOJEG ŽIVIMO, ALI NAM NEDOSTAJU OSNOVNI USLOVI

Amela Kos (44) iz Bistrice gotovo cijeli život je vezana za poljoprivredu, dok se aktivno ovim poslom bavi posljednjih deset godina. Na svom imanju svakodnevno radi kako bi obezbijedila egzistenciju za sebe i svog osmogodišnjeg sina, ali i oca i tri brata sa kojima živi, a koji su u lošem zdravstvenom stanju.

Kako kaže, njen sin joj je najveća podrška – pomaže joj i u poljoprivrednim i u kućnim poslovima, uprkos tome što je još dijete.

Iako na imanju imaju brojne proizvode koji imaju svoje kupce, porodica Kos suočava se s ozbiljnim problemom – nemaju adekvatan prilaz kući. Most koji ih povezuje s drugim dijelom Bistrice nalazi se u izuzetno lošem stanju, zbog čega je svakodnevni život ove porodice pun neizvjesnosti.

Poseban strah, kako navodi Amela, izaziva činjenica da njen osmogodišnji sin svakodnevno mora prelaziti preko tog mosta kako bi stigao u školu.

Prema njenim riječima, most se više puta rušio, a nadležni, kako tvrdi, godinama ne pronalaze rješenje. Zbog takvog stanja, most predstavlja prepreku za prolazak mehanizacije, automobila, ali i za djecu, starije osobe ili osobe sa invaliditetom.
Govoreći o svom životu i radu, Amela ističe da je poljoprivreda dio njene porodične tradicije.

„Poljoprivredom se bavim oko desetak godina. Znači, i moja majka se bavila time i otac mi se bavio i sad ja i braća i sin mi u tome isto pomaže“, navodi Amela za VBP portal.

Na imanju porodice Kos nalazi se veliki broj domaćih životinja, a Amela se bavi i ratarstvom. Uprkos teškim uslovima, poručuje mladima da poljoprivreda može biti dostojanstven način života.

„Imamo trenutno dvije krave, dvoje teladi, oko 21 ovcu, jedno desetak jagnjadi, kokoške, sadimo i njive, vrt. Pa imam i sve mušterije za sir, za mlijeko i jaja, pasulj. Preporučila bih svima koji su u mogućnosti da se bave poljoprivredom jer može da se živi, nije sada može da se obogati, ali može da se živi neki normalan i solidan način“, kazala je ona.

Ipak, loša infrastruktura, kako kaže, ozbiljno ugrožava njen rad i mogućnost da razvija proizvodnju.

„Sve prodam što imam i da imam još, bih prodavala. Pošto u kakvim uslovima živim i kako nemam mogućnost za sve to, mala mi je proizvodnja. Nemamo kuda da prođemo s tom mehanizacijom da obavimo radove koji su preko rijeke i koji se nalaze s druge strane rijeke“, ističe Amela.

Dodaje da je poljoprivreda posao koji voli i kojim se bavi od malih nogu, ali da bez osnovnih uslova taj rad postaje gotovo nemoguć.

„Taj posao baš volim da radim i radila sam ga od malih nogu, ali sada se više bavim poljoprivredom i volim to da radim. Ali nema uslova. Moramo da okružimo čitavo selo da bismo došli do svojih imanja. Nemamo prilaz ka kući, nemamo izlaz od kuće, most nam je katastrofalan“, kaže ona.

Zbog neuređenog prilaza rijeci, porodica Kos suočava se i s problemom napajanja stoke.

„Nemamo prilaz ni rijeci za pojanje stoke, pa smo počeli da prodajemo stoku. Ne možemo da pojimo ručno. Ja sam onkološki pacijent i ne mogu da nosim kantru od 25 kilograma po 70–80 metara do štale“, objašnjava Amela.
Naglašava i da zbog takvih uslova gubi dio kupaca, iako potražnja za njenim proizvodima postoji.

„Da imam više proizvoda, više bih prodavala. Imam gdje da prodam i kupcima, ali na ovakav način i u ovakvim uslovima ne mogu. Teško je. Sve moramo preko drvenog mosta da nosimo, kolicima, bale da guramo – sve. Baš je katastrofa“, govori ona.

Porodica Kos već godinama pokušava da riješi problem prilaza i mosta.

„Sa ovim se borimo šest godina, sa prilazom ka rijeci, sa mostom se borimo isto dugo vremena. Poručila bih nadležnima da nam pomognu, da nam olakšaju i da neko sve ovo vidi. Da se ogradi taj put ka rijeci i da nam se obezbijedi prilaz da možemo normalno da dođemo kući i da odlazimo od kuće, jer je to jedini prilaz koji imamo“, kaže Amela.

Posebno zabrinjava činjenica da je most više puta padao i da predstavlja ozbiljan rizik za sve koji ga prelaze.

„Taj most je već tri puta padao. Rizičan je svakog trenutka. Kad god prelazim, prelazim sa strahom i strepnjom da se ne sruši, da mi dijete padne. Ima tu i đaka koji idu u školu“, upozorava ona.

U periodima kada rijeka nadođe, situacija postaje još opasnija.

„Dešavalo se da mi se dijete razboli, a ja ne mogu da ga odvedem kod doktora, nego moram sama da odem i da doktoru objasnim šta mu je, pa da uzmem sirup ili nešto. Ne smijem dijete da prevedem preko mosta kada je velika voda“, kaže Amela.

Dodaje da je problem i u hitnim situacijama, jer vozila hitne pomoći ili vatrogasaca ne mogu doći do njihove kuće.

„Mi sa autom ne možemo da dođemo do kuće. Ako se neko razboli, hitna ne može da priđe. Prošle godine mi se zapalila mašina za veš u kupatilu, sin i ja smo sami bili u kući, a vatrogasci nisu mogli da dođu. Morala sam da zovem policiju da bi se nekako reagovalo“, prisjeća se ona.

Zahtjev za rješavanje ovog problema, kako navodi, predala je opštini još u januaru, ali odgovor do danas nije dobila.
Na kraju, Amela upućuje apel nadležnim institucijama da pomognu njenoj porodici i obezbijede osnovne uslove za život i rad.

*Ovaj medijski sadržaj kreiran je kroz finansijsku podršku podfonda za dnevne i nedeljne štampane medije i internetske publikacije Ministarstva kulture i medija Crne Gore.