A ŠTA TO SLAVIMO?

A ŠTA TO SLAVIMO?

Kada smo, te, sad već poprilično daleke 2006. 3da poslušamo srce koje govori NE, vodili smo se isključivo onom narodnom:

” Ko neće brata za brata, on će tuđina za gospodara”. I nije tu trebalo mnogo političke mudrosti ni dalekovidosti, pa da čovjek predvidi sva buduća dešavanja.

Danas, nakon vremenske distance od četrnaest godina, nameće mi se pitanje, šta danas mi tu imamo da proslavimo. Krenimo redom:
Možda bi, imali razloga za slavlje, čak I pored brutalne krađe, kojim je taj referendum okončan, da je Crna Gora postala sređena I pravna država.
Možda bi imali razloga za slavlje, da četrnaest godina nakon otcjepljivanja od Srbije, nismo postali zavisni od svega I svakog, gdje ništa nije naše, već sumnjivih svjetskih tajkuna.

Možda bi imali razloga za slavlje, kada nam ne bi, u krvavim kriminalnim obračunima, mladost ginula. Kada nam dan u kojem se nije desila eksplozija, ne bi bio praznik.
Možda bi imali razloga za slavlje, kada nas ne bi u svijetu prepoznavali po tankerima narkotika. Od čijih prolazaka zavisi budžet, jer privrede nemamo, da bi isti punili.

Možda bi imali razloga za slavlje, da smo, umjesto što zatvorismo svaku, otvorili makar samo jednu fabriku.
Možda bi imali razloga za slavlje, kada nam se direktori, sa primanjima od skoro osam hiljada eura, ne bi smijali u lice. Dok im radnici po više mjeseci ne primaju ni crkavicu od dvesta pedeset eura, a firme idu u bankrot.
Možda bi imali razloga za slavlje, kada bi nam penzioneri imali pravo na mirnu starost I dostojanstven život. Kada bi mogli sebi priuštiti ljekove. Kada ne bi, što se nerijetko dešava, morali od svojih skromnih primanja, izdržavati potomke.

Možda bi imalo smisla za slavljem, da nam ne prekrojiše svu istoriju. I u toj novoskrojenoj nam ne pokušavaju da objasne da nam je brat neprijatelj. I da nam se ne odrekoše grobova predaka I svega što su oni bili.
Možda bi imalo razloga za slavlje, da ovo nije privatna država jednog čovjeka I njegovih kumova. Dok naša Mladost ide trbuhom za kruhom po svijetu.

A ŠTA TO SLAVIMO?

Možda bi imalo razloga za slavlje, da nam prelijepi sjever otadžbine ne ostaje pust, jer više uslova za život ima na Marsu nego na njemu.
Možda bi imali razloga za slavlje, da nam sistematski ne uništavaju školstvo iz kojeg se trude da prognaju sve svjetski priznate pisce. Samo zato jer pripadaju srpskom korpusu.

Možda bi imali razloga za slavlje kada nam ne bi političare, svako malo, tamničili I proganjali zajedno sa njihovim familijama. Kada ne bi smišljali I montirali državne udare. Kada ne bi, na očigled vaskolike javnosti, tužioci I sudije, veoma ograničenog intelektualnog kapaciteta. Ali neograničenog sluganstva režimu, podmetali I lažirali dokaze, kako bi ih smjestili na višegodišnju robiju.

Kada ne bi jednu ženu, koja je radni vijek posvetila obrazovanju djece, sprovodili kao najvećeg kriminalca, samo jer je majka opozicionog političara. Na kraju, kada ne bi spremali atentate na opozicionog političara I lidera jedne stranke. A nama to bilo skoro pa normalno.

Možda bi imalo razloga za slavlje,kada nas ne bi privodili zbog statusa I šerovanja linkova na društvenim mrežama.
Možda bi imali razloga za slavlje, kada ovo ne bi bila privatna država jednog čovjeka, kojem eto, iako je ateista pade na pamet, da stvori I svoju privatnu crkvu, a na način, što će oteti srpsku.

Možda bi imali razloga za slavlje, kada nam ne bi hapsili vladiku I sveštenike, a svoju ljubav dokazivali skakanjem I bakljadama na grobu najvećeg oda nas. Pokazujući tako da im ništa nije sveto. I to je znak da nema mjesta čuđenju što naše svetinje pokušavaju da otmu, valorizuju, preprodaju, privatizuju, pretvore u turističke I uslužne centre, kako svako malo imamo priliku da čujemo.

Možda bi im, koji nismo patriote do čepa, imali razloga za slavlje, kada nam ne bi prijetili traktorijadama, I egzodusima, samo zbog toga, jer smo protivnici svega navedenog, I jer ne možemo da gledamo kako nam razniješe ovu prelijepu, ali tužnu zemlju.
Možda bi imali razloga za slavlje, kada nas ne bi proglašavali neprijateljima ove zemlje, samo za to jer smo Srbi, I jer nismo, kao oni, koji devedesetih proganjaše neke druge narode, mijenjali identitet i uvjerenja.
Suviše je ovdje možda. Toliko suviše, da svako možda zvuči kao priča iz paralelnog univerzuma.

Meni ostaje samo da se pozovem na našeg čuvenog pravnika Valtazara Bogišića I na njegovu poznatu:”Što se grbo rodi, vreme ne ispravi”, pa tako ni ova nesrećna država, stvorena na krađi I prekrajanju narodne volje, očigledno nema razloga za slavlje.
Piše:Jelena Kljajević
21.05.2020
Izvor: Bijelo Polje Onlajn