OD BIJELOG POLJA DO NJEMAČKE: AJSELA ĆOROVIĆ OD KNJIGOVODSTVA DO MALOG KREATIVNOG BIZNISA

Za Ajselu Ćorović iz Bijelog Polja odlazak u Njemačku bio je veliki životni korak. Ostavila je dom i porodicu, suočila se sa nepoznatim jezikom, novom sredinom i osjećajem samoće, ali je, kako kaže, upravo kroz te izazove naučila koliko čovjek može da izdrži kada ima cilj. Danas radi u kancelariji, bavi se knjigovodstvom, ali i poslovima čišćenja i održavanja. Uz sve to, razvija i svoj mali kreativni svijet – izrađuje unikatne figure i poklone od gipsa, namijenjene različitim prilikama, od Bajrama i Vaskrsa do drugih važnih životnih trenutaka.

„Svaki posao, kada se radi pošteno i sa srcem, ima svoju vrijednost“, ističe Ajsela.

U Njemačkoj Ajsela radi u kancelariji, gdje se bavi knjigovodstvom.

„Za mene to nije samo posao to je dio mog životnog puta. Svaki dan počinjem sa zahvalnošću što imam priliku da radim i da svojim trudom obezbijedim stabilnost. Naučila sam da i najobičniji posao, kada se radi pošteno i sa srcem, ima svoju vrijednost i dostojanstvo“, kaže Ajsela.

Iza današnjeg života u Njemačkoj, međutim, stoji put koji nije uvijek bio jednostavan. Kako kaže, odlazak iz Bijelog Polja nije bio lak, već za nju je to bio jedan od najtežih, ali istovremeno i najvažnijih trenutaka u životu.

„Otišla sam sa suzama u očima, ali i sa nadom u srcu da ću uspjeti da obezbijedim bolju budućnost“, prisjeća se Ajsela.

Prvi dani u Njemačkoj bili su obilježeni neizvjesnošću. Jezik koji nije dobro razumjela, nova sredina i osjećaj samoće bili su samo neki od izazova sa kojima se suočila.

Ipak, upravo tada je, kako kaže, naučila jednu važnu životnu lekciju.

„Svaki korak me je učio snazi, strpljenju i zahvalnosti. Naučila sam koliko čovjek može da izdrži kada ima cilj.“

Pored posla, Ajsela je pronašla način da stvori svoj mali svijet u kojem može da se opusti i izrazi kreativnost.

Ljubav prema izradi gipsanih figura i poklona nije počela kao biznis. Sve je počelo kao hobi, u trenucima kada joj je bio potreban mir nakon svakodnevnih obaveza.

„Moja ljubav prema gipsanim figurama nastala je u trenucima kada sam tražila mir i bijeg od svakodnevnog umora. U početku je to bio samo hobi, nešto da me opusti nakon posla, ali vrlo brzo je postalo mnogo više od toga“, priča ona.

U gipsu je, kaže, pronašla mogućnost da napravi nešto što će imati posebno značenje za drugu osobu.

„U svakom komadu gipsa vidjela sam priliku da stvorim nešto što nosi emociju. Svaka figura koju napravim podsjeća me da i u teškim danima čovjek može da stvara ljepotu.“

Posebno mjesto u njenom radu imaju pokloni za praznike i različite posebne prilike.

Bajram, Vaskrs i drugi važni datumi za Ajselu nisu samo prilika za izradu dekoracije. Oni su, kako kaže, povezani sa emocijama, uspomenama i ljudima kojima su pokloni namijenjeni.

„Najviše me inspirišu emocije ljudi i sjećanja koja praznici nose. Kada pravim poklon, često razmišljam o tome kako će neko otvoriti kutiju i nasmijati se, možda se i rasplakati od sreće“, kaže ona.

Upravo pomisao da nešto što je napravila svojim rukama može nekome uljepšati važan trenutak daje joj dodatnu motivaciju.

Za izradu jednog poklona nekada su potrebni sati, a nekada i dani. Sve zavisi od samog proizvoda, detalja i ideje koju Ajsela želi da pretvori u stvarnost.

„Svaki poklon ima svoju priču i svoje vrijeme nastajanja. Nekada mi treba nekoliko sati, a nekada i nekoliko dana, jer sve radim polako i sa puno pažnje.“

Od prvog izlijevanja gipsa do posljednjeg detalja, svaki korak prolazi kroz njene ruke. Zato, kaže, nijedan komad nije potpuno isti.

„Svaki nosi svoj trag, svoju emociju i trenutak u kojem je nastao.“

A upravo je reakcija ljudi ono što joj daje potvrdu da sav trud ima smisla.

„Najviše me dirne kada vidim iskreno iznenađenje i radost u očima ljudi. Često mi kažu da nisu očekivali da nešto ručno rađeno može izgledati tako posebno. Te reakcije su za mene najveća nagrada.“

Iako je sve počelo kao način da pronađe mir nakon posla, Ajsela danas svoj kreativni rad vidi i kao potencijalnu poslovnu priču. Ne želi, međutim, da se u tom procesu izgubi ono zbog čega je sve i počelo, a to je ljubav prema ručnom radu.

„Moj san je da jednog dana ovaj mali kreativni svijet postane ozbiljan posao, ali i dalje želim da u njemu ostane ono najvažnije – ljubav i lični pečat u svakom komadu.“

Za sada uči, eksperimentiše i pokušava da svaki novi rad bude korak naprijed.

Na tom putu najveću podršku ima od porodice. Njihova podrška, kaže, posebno joj je značila u trenucima kada je bilo teško, kada je bila umorna ili nesigurna u sebe.

„Moja najveća podrška je moja porodica. Oni su uz mene u svakom trenutku – i kada je teško i kada je lijepo.“

Njihove riječi ohrabrenja i vjera u nju, dodaje, često su bili razlog da nastavi i onda kada bi možda najlakše bilo odustati.

„Želim da ljudi pronađu poklon koji ima dušu“

Planovi za budućnost su jasni – još učenja, novih tehnika i novih ideja. Ajsela želi da njen mali kreativni kutak raste, ali da pritom ostane prepoznatljiv po ručnom radu i emociji koju svaki predmet nosi.

„Želim da nastavim da rastem, da učim nove tehnike i da stvaram još više unikatnih radova koji nose emociju.“

Njena želja je da jednog dana ljudi upravo u njenom kreativnom svijetu pronađu poklon koji neće biti samo predmet, već uspomena.

„Moj cilj je da ovaj mali kreativni kutak postane mjesto gdje ljudi mogu pronaći poklon koji ima dušu.“

Svoj rad Ajsela predstavlja putem društvenih mreža, gdje objavljuje nove radove i dijelove svoje priče.

Od Bijelog Polja do Njemačke, od kancelarijskog posla do malih ručno rađenih poklona, njen put je priča o prilagođavanju, radu i upornosti, ali i o tome kako se i u novoj sredini može pronaći prostor za nešto svoje.

*Sponzor teksta Bravera City park