RMANDIĆ: NAPUSTITI UDOBNOST GRADSKOG ŽIVOTA BILA JE DUGA I TEŠKA ODLUKA

RMANDIĆ: NAPUSTITI UDOBNOST GRADSKOG ŽIVOTA BILA JE DUGA I TEŠKA ODLUKA

Nakon života u gradu i poslova van granica Crne Gore, Bjelopoljac Ilija Rmandić vratio se rodnom ognjištu.

Poslije Srbije, pa i daleke Rusije, mir je pronašao u Vraneškoj dolini udaljenoj oko 30 kilometara od centra grada. Sada živi u skladu sa prirodom, gaji oko 20 konja i ljepote Pavinog Polja prezentuje turistima koji u taj kraj pristižu iz cijelog svijeta.

O povratku na selo, teže zarađenoj, ali, ipak, slađoj kori hljeba, ljubavi prema konjima, ali i konjičkim turama po nevjerovatnom bjelopoljskom krajoliku, Rmandić govori za Dnevno.me.

Napustiti udobnost gradskog života bila je duga i teška odluka. Sa jedne strane urbana sredina je našeg sagovornika privlačila, a sa druge tjerala od sebe. No, kada se ipak našao na domaćem, dobro poznatom terenu, sve se događalo baš onako kako je i priželjkivao.

„Volio sam od djetinjstva selo, jer sam tamo išao kod djeda kojeg sam dobro zapamtio i zavolio, a koji je umio da priča najljepše priče melemnim glasom. Iz djetinjstva, takođe, pamtim i tetku koja me čuvala i koja me uvijek vodila sa sobom. Sa njom sam išao da čuvam ovce a, na moju veliku radost, tetka je vodila konja kojeg sam jahao. Od tada sam ih zavolio i to je preraslo u jednu veliku ljubav kojoj, vjerujte, nema granica“, priča nam Rmandić.

Pakovanje kofera i povratak u selo nadomak Bijelog Polja bilo je i uzbudljivo i stresno. „Lomila“ su ga, kaže, brojna razmišljanja i pitanja bez odgovora. No, ipak je zakoračio u novi – stari život, spreman da prevaziđe sve poteškoće koje mu se nađu na putu.

„Razmišljao sam kako dalje i hoću li uspjeti… Ali, imao sam čvrstu volju da istrajem i da više nikad ne dođem u priliku da čekam po nekoliko mjeseci teško zarađenu platu. I na selu se radi i to puno više, vjerujte. Ali puno je slađa kora hljeba nego u gradu“. Dodaje Rmandić.

Po povratku u Pavino Polje počeo je da se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Marljive ruke nijesu se libile teškog rada, a bilo je vremena i za odmor. Opuštanje uma i tijela, nakon napornog dana, pružalo mu je jahanje konja. Zato je odlučio da ljubav prema plemenitim životinjama i rodnom kraju pretoči u dobar posao.

„Imao sam nekoliko konja koje sam gajio iz čiste ljubavi, i još jednog sa kojim sam išao na takmičenja, pobjeđivao, donosio pehare… Srce je ponekad htjelo da iskoči od radosti. Potom, stupam u kontakt s jednom agencijom iz Kolašina za koju sam povremeno radio. A koja organizuje jahačke ture. U tom priodu imam sedam svojih konja, i onda kažem sebi – zašto ne bih pokušao da dovedem turiste i promovišem svoj kraj. Neka ljudi vide prirodne ljepote Vraneške doline i mog zavičaja“. Priča naš sagovornik.

Razvoj ideje umnogome mu je olakšalo dugogodišnje interesovanje za konjički sport, kao i posjedovanje licence. Zato nije mnogo prošlo, a u Pavino Polje počeli su da pristižu prvi turisti, spremni da iskuse ljepotu sjevera Crne Gore.

„Divili su se mirnoći i plemenitosti mojih konja, prelijepim predjelima koje smo obilazili, mom pristupu svemu što radim. To mi je davalo dodatni motiv. Radio sam ono što volim i što me ispunjava. Smatrao sam da idem pravim putem, što se i potvrdilo svih ovih godina“. Prisjeća se Rmandić svojih početaka.

Sada, nakon nekoliko godina, ima oko 20 konja pa nam sa ogromnom ljubavlju dočarava nestvarne prizore sa vraneških proplanaka.Koristi priliku da apeluje na sve mlade koji se kolebaju između života u različitim sredinama.

“Na selu ćete raditi dosta i biti zadovoljni, a u gradu ćete raditi puno više i češće biti pod stresom, jer su došla neka druga vremena i samo neka žurba. Polako, odmorite i razmislite, a onda lagano u nove pobjede. Nije sve u novcu, vjerujte. Želio bih da poručim svima da se što više posvete prirodi i šetnji kroz prirodu, jer treba težiti zdravijem životu. Dovoljno je malo pobjeći od gradske buke i gužve, naći se u nekom mirnom okruženju i čovjek će se osjećati bolje”. Zaključuje Rmandić za naš portal.

Prema njegovim riječima, posjetiocima poseban doživljaj nude naočigled male i jednostavne stvari poput izvora pitke vode koji u vrelim danima osvježe umorne putnike, potom berba šumskih plodova, pečuraka…

„Svaka tura ima neki svoj pečat. Posebno mi je drago kada se opet nanovo vrate da uživaju u prelijepoj prirodi i tišini u koju se uklopi muzika konjskog topota i cvrkut ptica. Zaista, svi odu sa odličnim utiscima i riječima oduševljenja, što me posebno raduje“, priča nam Rmandić.

Zavisno od interesovanja posjetioca ture traju dva – tri sata. Nerijetko se dešava da neko u ljepotama želi da uživa i duže, a tada je ergela spremna i za dnevne, eventualno dvodnevne avanture.

„U zavisnosti od želje gostiju za dužinom jahanja isplaniram vrijeme i dosta puta bude ispunjen čitav dan. Ima gostiju koji dolaze iz čitavog svijeta, jer žele da upoznaju nove predjele i neke nove buduće prave turističke destinacije. Kod mene se sezona nikada ne završava. Prestankom ljetnje, počinje zimska. Tako da gosti mogu da uživaju i u jahanju konja po snijegu jer ovdje zime nisu toliko surove. Dosta njih koji su bili preko ljeta, dođu i zimi da vide jednu novu sliku – sve te bjeline, i da zagaze u snijeg sa konjem kojeg odaberu“. Iskren je Rmandić.

Vrijedni domaćin naglašava da su njegovi konji uvijek istimareni i spremni za obilazak. No, nije rijetkost da i gosti ponekad požele da učestvuju u cijelom tom procesu pripreme.

Naravno da im izađem u susret, a oni sa toliko radosti to sve urade. Gost dobije instrukcije o pravilnom držanju na konju i o upravljanju iako, da budem iskren, moji konji znaju šta treba da rade. Jer kad ja pojašem mog miljenika Groma ostali kao po komandi kreću”. Dodaje Rmandić.

Nije ni čudo što baš ističe Groma. Posebna je, kaže, ta ljubav čovjeka i konja, međusobno razumijevanje ali i poštovanje.

“Ima među nama neka čudna povezanost. Znaju moji konji da ih volim i uzvraćaju mi to svojim besprijekornim ponašanjem. Moram ovdje pomenuti i dobrog Garija – psa koji me prati punih osam godina,bez kojeg ni jedna tura ne može da prodje. On zna svaku stazu, prolaz. Prava je maza i pametnica. Ide u izvidnicu,i dosta puta nam otkrije gdje ima srna, zečeva, lisica. Prepadne ih i opet nam se pridruži”. Priča za Dnevno Rmandić.

Ta toplina i srdačnost kojom zrači ova nesvkidašnja družina, mnogima ne može da promakne. Za veoma kratko vrijeme, kaže naš sagovornik, i oni nepovjerljivi se oslobode i uživaju u laganom jahanju i u najljepšem pogledu. Ne krije da poslije svake ture uslijede riječi hvale za domaćina i njegove plemenite životinje.

“Država nema sluha za ovo što radim”Iako cijela priča izgleda idilična i kao nešto što je Rmandić lako stekao i realizovao, ipak nije tako. Upitan da li od tog posla može da se zaradi i lijepo živi, vrijedni Bjelopoljac nam odgovara: “Vjerujte, da nije ovolike ljubavi prema konjima ovo bi sve bilo teško izvodljivo. Trebalo je kupiti sve konje, opremu, hranu.

Nije to meni niko dao na poklon, sve je stvoreno uz veliku volju i trud. Vjerovali ili ne, ali ni od države nemam nikakvu podršku, niti sluha za ovo što radim. Obraćao sam se više puta da mi odobre subvencije na broj konja kao što to rade za krave, ovce, koze, svinje ali od toga ništa. Smatram da je konj kroz istoriju čovječansta najviše doprinio i pomogao. Nekad je bio glavno prevozno sredstvo a sad je zaboravljen. Nadam se da će se i ovo pitanje uskoro riješiti. A ja ću se i dalje boriti kako sam navikao.”

Pored brige oko konja i organizovanja tura, Rmandić uzgaja krave i ovce. Ne krije da za sve to treba dosta vremena, no ljeti je, ipak, sve mnogo lakše.

“Radni dan na selu traje od zore do mraka, a desi se ponekad da se radi i po mjesečini. Koliko god da je teško samo se okrenete i pogledate oko sebe na svu tu prirodnu ljepotu, daleko od gradske buke i gužve i znajući zašto radite sve bude lakše i ljepše. Na selu samo treba dobra organizacija, iako to zahtijeva dosta obaveza, ali život je zdraviji i mirniji nego u gradu. Znajući kako su male plate kod privatnika, a puno se radi za to radno vrijeme, čovjek na selu stvorio puno više”, navodi Rmandić.

Smatra da nije sve u novcu, te da su bitniji mir u duši i lijep san.

“Važno je da počnete i završite dan sa osmjehom jer je bio uspješan. Velika mi je čast što gostima iz čitavog svijeta mogu makar malo da pokažem i dočaram ljepote naše zemlje, odnosno mog zavičaja. Meni, takođe, predstavlja uživanje šetnja kroz prirodu, tako da moglo bi se reći da sam bez obzira na sve obaveze, ipak ,na odmoru”. Iskren je.

Koristi priliku da apeluje na sve mlade koji se kolebaju između života u različitim sredinama.

“Na selu ćete raditi dosta i biti zadovoljni, a u gradu ćete raditi puno više i češće biti pod stresom, jer su došla neka druga vremena i samo neka žurba. Polako, odmorite i razmislite, a onda lagano u nove pobjede. Nije sve u novcu, vjerujte. Želio bih da poručim svima da se što više posvete prirodi i šetnji kroz prirodu, jer treba težiti zdravijem životu. Dovoljno je malo pobjeći od gradske buke i gužve, naći se u nekom mirnom okruženju i čovjek će se osjećati bolje”. Zaključuje Rmandić za naš portal.

Izvor: Dnevno.me