Bijelo Polje

Vaš pogled na grad

Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (2.dio)

Ministrova ponuda

 

Poslije desetak minuta uđoše dva čovjeka, a da pri ulasku nisu ni pozdravili, ni progovorili riječ sa mnom. Sjedoše na dvije stolice koje su stajale do tog trenutka prislonjene i složene uza zid. Bili su obučeni u civilna odijela, sa kravatama i bijelim košuljama. Zadah koji je ispunio prostoriju stavio mi je do znanja da su dobro pod uticajem alkohola i da su dosta popili. Tišinu prekide onaj koji je bio viši rastom.

„Slušaj nas dobro, Čikiću. Nama je sasvim poznato šta si ti sve radio da bi formirao stranku SDA. Isto tako, dobro znamo da ti imaš probleme sa očima i da zbog jednog potresa možeš ostati trajno slijep. Znamo da si i iz jedne ugledne porodice i da tvoje riječi imaju veliku težinu među muslimanima. Od tvog ponašanja zavisi sudbina tvoja i tvoje braće i sestre. Ako budeš kooperativan i pametan momak, već večeras možeš biti kod svoje kuće. Spremni smo i pasoš da damo, kako tebi, tako i tvojoj supruzi i sinu i podosta novca da ti pomognemo da odeš u treću zemlju, koji ćeš sam izabrati. Ako pristaneš da budeš svjedok na sudu protiv ovih koje smo prije tebe uhapsili, možeš sebe poštedjeti strahovite patnje, a u sačuvati sestru, snahu i brata, koji rade u bolnici i njihova daljnja sudbina je u tvojim rukama. Evo ti i izjave onih koji su prije tebe uhapšeni, da vidiš da te oni terete i napadaju, da si ti bio glavni organizator i ideolog SDA. Ti si davao islamski predznak stranci i bio jedan od najradikalnijih islamista u njoj. Ako nam daš riječ da ćeš se za vrijeme suđenja pojaviti na sudu, mi te možemo još večeras skupa sa suprugom i sinom izvesti vani. Ukoliko ne prihvatiš našu ponudu, ministar crnogorske policije daje ti riječ da ćeš zažaliti što te majka ikad i rodila. Uništiti ćemo i tebe i tvoju najužu rodbinu. Nisi ni svjestan šta smo ti sve kadri napraviti, koliko ti možemo život zagorčati. Razmisli dobro da li si spreman da ostatak svog života provedeš u mraku? Lahko je moguće, ukoliko budeš tvrdoglav preko svake mjere, da insceniramo pokušaj bjekstva i da te likvidiramo. Dat ćemo ti pola sata vremena da razmisliš. Savjetujem ti da budeš pametan”.

Krenuše ustajati sa stolica kako bi me ostavili samog.

Prije nego ustadoše rekoh im:je

„Gospodo, nemate potrebe davati mi ni sekunde vremena da razmislim. To što vi sada nudite, nudio je i istražni sudija Gajo Joksimović tri dana prije mog hapšenja, kada me pozvao u svojstvu svjedoka protiv ovih ljudi koje ste na pravi Boga uhapsili. Ja sam, dobro vam je poznato, to odbio istog trena kada je ponudio. U mojoj porodici, koja već nekoliko stotina godina živi na ovim prostorima, dobro vam je poznato, nikada nije bilo takvih ljudi. Duboko sam svjestan položaja i situacije u kojoj se nalazi kompletan bošnjački narod i ja, i onog šta ste vi kadri napraviti. Ali, dobro znam, sva zlodjela koja mi vi možete prirediti neuporediva su sa onim što bi me čekalo na Drugom svijetu od mog Gospodara. Alah, uzvišeno je Njegovo ime… Gospodine ministre, ovo je moj konačni stav. Ne treba mi ni trena da razmislim”.

„Dobro, Čikiću, dali smo ti šansu i tako smirili našu savjest, sam si odabrao. Vjeruj da niko od onih koje smo prije tebe uhapsili nije izdržao našu odbradu, pa nećeš ni ti. Znaš dobro da nikom ne polažemo račune, niti kom odgovaramo zbog toga. Ipak, razmisli”, završi ministar svoju besjedu i napusti sa pratiocem prostoriju u kojoj sam se nalazio, ostavivši me ponovo samog.

Odmah po njihovom izlasku sjetih se istražnog sudije bjelopoljskog višeg suda Gaja Joksimovića. Pozvao me 21-og februara ’94 godine u 11h u svojstvu svjedoka u njegovu kancelariju. Poziv mi je dostavljen pola sata prije jedanaest, s tim što mi je osoba koja je donijela poziv skrenula pažnju da slučajno ne svratim do nekog advokata uz put. Prijateljski me je upozorio da sam pod prismotrom i da me prate i savjetovao mi da se obavezno odazovem pozivu(…)

Ulazim kod Gaja u kancelariju i pozdravljam kao i ranije kad bismo se slučajno sreli na ulici. Ne odgovora na moj pozdrav, već duboko zavaljen u fotelju iza pisaćeg stola kaže da mogu sjesti… Pošto je zadovoljio zakonsku formu i upoznao da kao svjedok ne smijem lagati, te kako laž povlači zakonsku odrednicu koja me može teretiti za lažno svjedočenje zatvorom u trajanju od šest mjeseci, obraća mi se sljedećim riječima:

„Čikiću, pazi dobro kako se ponašaš, od današnje tvoje izjave zavisi tvoj dalji život. Ja sam moćan da te na tu stolicu dovedem i u svojstvu optuženog. Dajem ti šansu da budeš samo svjedok, u protivno, nek ti je Bog u pomoći”.

„Gajo, ti znaš dobro da sam ja čovjek vjernik i da mi je lagati najstrože zabranjeno. Vidim da i zakon kojim mi prijetiš nalaže isto, čak je i kaznu zatvora propisao za lažno svjedočenje. Sigurno ću govoriti samo istinu”, rekoh sasvim mirno i pribrano.

Gajo nastavi: „Šta ti znaš o ovim ljudima?” i nabroja imena onih koji su hapšeni zbog „nasilnog” stvaranja države Sandžak. „Ti si bio na raznim sastancima i sjedeljkama, i visoko si bio jedno vrijeme u organima SDA”.

„Sve što znam o tim ljudima jeste da su to pošteni i fini ljudi koji su pokušali na demokratski način, organizovanjem u političku partiju, da se izbore za elementarna ljudska prava naroda kojem i ja pripadam. Nikada nisam čuo od bilo koga iz stranke da je govorio o takvom nečemu za šta ih sada vi teretite. Apsolutno ne vidim ni jedan valjan razlog da se ti ljudi drže u zatvoru i da se nad njima provodi do sada neviđen teror”, saopštih sasvim mirnim i tihim glasom.

Ovakva moja izjava ne ostavi Gaja mirnog već dreknu koliko ga je grlo nosilo: „Znaš li ti da sam ja u mogućnosti da te dovedem do stanja da cviliš kao kuče i da moliš pomoć i milost od mene”.

„Dobro znaš, Gajo, da se ja samo Allaha bojim i da se samo Njemu za pomoć obraćam i da samo od Njega pomoć tražim.”

„Dobro, reče Gajo i obrati se dvojici advokata. Da li oni imaju kakvih pitanja. Oba advokata uglas odgovoriše da nemaju šta više pitati i da se ove moje riječi unesu u zapisnik kako bi ga oni potpisali.

„Šta imaš još reći, Čikiću?, upita me Gajo.

„Gajo, ti znaš dobro mene i moju porodicu. Znaš da sam ja imao povredu oka i da sam sedam puta u Berlinu i jednom u Beogradu operisao oko, te da sam zbog očiju penzionisan i da imam pravo na pratioca. Dobro znaš da zbog prirode moje bolesti ja imam uvijek otvoren nalog za bolnicu grada Beograda u bilo koje vrijeme, ako samo primijetim neke promjene na ovom koliko – toliko zdravom oku. Takođe, ti znaš da sam ja vjernik i da je mene strah jedino Allaha i da se ja ne mogu lahko prepasti. Sve ovo što mi ti prijetiš nikada normalan čovjek ne može nada mnom provesti. Ti si zbog zakona i ti treba da ga štitiš, a ne da ti budeš taj koji će ga kršiti. Bujrum, Gajo, palo te je pa radi sve što možeš, samo ne znam dokad ćeš. Svaki silnik ima svoj kraj, pa i tebi i ovoj nepravdi koju provodite kao državni teror nad Bošnjacima sigurno će doći kraj. Svaka sila postoji do određenog vakta”.

„Zapamtit ćeš ti Gaja dobro”.

Ovim riječima Gajo završi moje „svjedočenje” upozorivši me pri tom da slučajno ne razgovaram sa ovim advokatima koji su prisustvovali saslušanju. Naravno da nisam poslušao, već sva trojica napustismo njegovu kancelariju i odosmo skupa na kahvu. Zadovoljni, Adil i Velija mi rekoše da se nemam čega bojati i da ne postoji nikakva šansa za moje hapšenje, mada ima dosta izjava određenih ljudi koji me pominju prilikom saslušanja u istrazi, ali da to nije dovoljno za moje hapšenje. I sam sam imao isto razmišljanje, ali sad tek vidim da nismo bili u pravu. U ovim mojim razmišljanjima prođe onih pola sahata i ponovo uđoše ministar i njegov pratilac kod mene u ćeliju.

„Šta si odlučio, Čikiću?”, upita ministar prije nego i sjede na stolicu.

„Hvala vam lijepo, ministre, rekao sam vam u startu da me je više strah Allahovih kazni i mučenja nego vaših. Nikada pri ovoj pameti neću prihvatiti tako nešto. To bi bio moj kraj. Izgubio bih kako Ovaj tako i Budući svijet, tražite nekog drugog za tako nešto”, rekoh sasvim mirno, trudeći se da ne budem provokativan. A mir osvaja i daje utjehu.

„Sam si sebe potpisao presudu, Čikiću”, reče mi ministar ostajući zbunjen mojim odgovorom i ne razumijući povode odbijanja onog što mi je on nudio.