JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Ona je prepoznatljivo lice Javnog servisa, poznata po lijepom glasu i dikciji, ali i po tome što je uvijek spremna da za dobru priču ode u najudaljenije krajeve sjevera, bilo da su ekstremno niske temperature ili ljetnje vreline

Kada se devedesetih godina prošlog vijeka prijavila da u tek osnovanom lokalnom javnom emiteru radi u marketingu, novinarka Jovanka Vanja Rakonjac nije ni slutila da će se ubrzo naći za mikrofonom, a 12 godina kasnije raditi kao novinarka – dopisnica Javnog servisa Crne Gore. Po prirodi je odgovorna i radoholičarka, a kaže da sve što je vezano za ljudske priče i sudbine vrijedi velikog truda i odlaska na teren.

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Najinspirativnije su joj humane teme, uradila je mnogo priloga i reportaža o ljudima koji su u nevolji, nakon čega su dobijali krov nad glavom, bolje uslove za život, utjehu i podršku. Za Graciju govori o počecima novinarske karijere, dugogodišnjim iskustvima sa terena, gdje je upoznala brojne ljude i običaje i prenijela iskustva gledaocima, novinarstvu u eri digitalnih medija, portala i društvenih mreža…

Profesionalnu karijeru ste počeli kao radijski novinar. Kako ste se opredijelili za tu profesiju, odnosno otkud Vi za radijskim mikrofonom?

– Slučajnost je odredila moj profesionalni put.

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Nakon što se u Bijelom Polju eksperimentalnim programom oglasio lokalni radio, pridružila sam se maloj, mladoj i entuzijastičnoj grupi ljudi koji su otvarali novo poglavlje u medijskom razvoju grada. Povjeren mi je posao u marketingu, a mikrofon mi je “prepušten” u vrijeme kada bi se preuzimale novosti dana Radija Crne Gore. Sjećam se da je tih 30 minuta, koliko traje informativna emisija, većina iz redakcije koristila za predah. Tonci i realizatori (upravo iz Radija Crne Gore, obučavali su tehničke kadrove) u tom periodu su snimali reklame. Jedan od njih me pitao da li bih mogla da pročitam tekst i to mi se učinilo kao lijepa ideja. Krenuli smo u snimanje i poslije izgovorenog teksta čovjek je zastao i rekao: “Kako lijep glas”! To je uticalo na daljnji spikerski i novinarski angažman u lokalnom emiteru koji je u to vrijeme bio jedini na sjeveru naše države i u kojem sam provela 12 godina.

Da li Vam je bilo teško da pređete na “male ekrane”? Kolika je razlika između radio i TV novinarstva?

– Sa televizijom me prije dvije decenije spojila želja za profesionalnom promjenom. Bio je to veliki izazov. Drugačiji format, umjesto radijskog studija pokrivanje širokog terena.

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Radoznalost je važna za novinarsko zanimanje. Kada se tome doda kreativnost, sve je lakše. Spojila sam to sa radom ispred kamera, a iskustvo koje sam imala dobro je došlo u televizijskom poslu. Što se radija tiče, u domove ljudi ulazite glasom, lijepom dikcijom. Televizija, uz pravilan izgovor i akcenat, traži i sliku. Rad na prilozima je složeniji, dugotrajniji. No, za oba medija je važno upoznavanje sa temom, objektivnost i profesionalnost.

Dopisništvo RTCG u kome radite se zvanično nalazi u Bijelom Polju. Međutim, skoro svakodnevno izvještavate iz svih ostalih gradova na sjeveru, što podrazumijeva i odlazak u udaljene, često i teško pristupačne terene.

Da li Vam teško pada terenski rad?

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

– Biti novinarka – dopisnica nije lako. No, potraga za zanimljivim pričama u regiji koja je neiscrpan izvor interesantnih tema ispunjava me i lično i profesionalno. Rad na terenu je inspirativan posebno kada radim priče sa neobičnim ljudima, zanatlijama, talentima. Takvi susreti me nadahnjuju i tragam za životnim pričama. I one nalaze svoj put do gledalaca. Radim ih sa velikim osjećajem. Dopisnici prate gotovo svaku oblast i morate da budete na visini zadatka. Uprkos tome što nemate radno vrijeme, slobodne praznične dane ili vikende, što ste u pripravnosti 24 sata, privilegija je upoznati svaki kutak lijepog sjevera. Po prirodi sam radoholičar, znatiželja je moja vodilja. Sve što je vezano za ljudske priče i sudbine vrijedi velikog truda i odlaska na teren. Ne smetaju ni kiša, ni snijeg, ni mraz, niti ekstremno visoke temperature. Nedostaju, doduše, visoke potpetice (smijeh), jer se u njima ne može po brdovitim i krševitim predjelima u kojima su nastali brojni prilozi.

S obzirom na to da ste obišli skoro svaki kutak sjevera, da li biste izdvojili neki dio koji bi se mogao nazvati najljepšim?

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

– Teško je popisati i opisati sva prirodna bogatstva koja su za sve ove godine stala u radni dnevnik. Njihovu srž čine zapravo ljudi. Dan proveden sa katunjanima na predivnoj Sinjavini, sa stanovnicima etno sela na Prokletijama, vožnja motornim sankama durmitorskim padinama i predah sa domaćinima u Maloj Crnoj Gori, surove zime i težina života koji se otkriva uz čašicu kuvane rakije, krišku domaćeg hljeba i komad sira, dio su mojih terenskih putovanja. Različiti običaji i bliski susreti – to su iskustva koja donose zadovoljstvo. Zato sam konstantno u potrazi za tim “običnim” svjetovima.

“Potraga za zanimljivim pričama u regiji koja je neiscrpan izvor interesantnih tema ispunjava me i lično i profesionalno. Rad na terenu je inspirativan, posebno kada radim priče sa neobičnim ljudima, zanatlijama, talentima”

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Radite i izvještavanja uživo, u Jutarnjem programu, kao i za informativne emisije.

Šta je teže, odlazak na teren i pravljanje priloga ili javljanje uživo?

– Raditi prilog podrazumijeva prolaz kroz više faza – doći do izvora informacija, uspostaviti kontakte, organizovati ekipu, otići na teren, snimiti sagovornike, kadrove. Posao tek počinje kada se vratim sa snimanja.

Preslušavanje materijala, izbor tonskih zapisa i slike koja bi trebalo da dočara ono o čemu izvještavam. Potom pišem tekst i ulazim u finalizaciju priloga koji će se nakon montaže emitovati u informativnom, jutarnjem ili programu za kulturu. Dug i složen proces zahtijeva da budete precizni i na vrijeme redakciji pošaljete prilog. Uključenja uživo, takođe, ne mogu se profesionalno raditi bez pripreme. No, postoje nepredvidive situacije na koje morate kao novinar/ka biti spremni/ne. U tome mi je pomoglo višegodišnje radijsko iskustvo – da brzo reagujem. To se odnosi na izvještavanja sa mjesta nesreće poput eksplozije u fabrici oružja Tara u Mojkovcu, požara u pogonima kompanije Franca i slično. Uključenja u program uživo su, dakle, još jedan novinarski zadatak za koji morate biti spremni i poštovati novinarski kodeks – bez senzacionalističkog izvještavanja.

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

Za Jutarnji program Javnog servisa teme i sagovornici su raznovrsni. Volim tu formu izvještavanja jer traži neposrednost, dovitljivost. U svemu, međutim, morate imati mjeru, vještinu da opustite sagovornike koji često imaju tremu. U live programu nema improvizacije, rječnik mora biti bogat, a priprema temeljna. Iskreno, najteže mi je šminkanje i stilizovanje, svrstavam to u složeniji proces rada (smijeh), jer je za teren prihvatljiva opuštenija varijanta.

Osim što ste poznati po prijatnom glasu i odličnoj dikciji, među kolegama i građanima Bijelog Polja i sjevera uopšte važite za omiljenu novinarku.

Koliko Vam prijaju te pohvale?

– Hvala Vam, cijenim te lijepe riječi i zahvalna sam ljudima koji o meni tako govore. Samo radim svoj posao, čestito i odgovorno, i raduje me ako se to gledaocima dopada.

Uradili ste dosta reportaža, a pojedine se i danas pamte. Bilo je i bezbroj susreta sa raznim ljudima. Da li bi posebno izdvojili neku priču ili neke ljude koji su na Vas ostavili poseban utisak?

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

– Najinspirativnije su humane teme. Prilog o slijepom dječaku Adnanu Kujoviću koji je danas proslavljeni paraolimpijac ne mogu da zaboravim. Imao je četiri godine kada sam ga prvi put srela u vrtiću. Skromna porodica bez sredstava koja bi dječaku pomogla da ode na operaciju. Nakon emitovanja javili su se plemeniti ljudi, uključile se državne institucije i pomogle. Sa jedne klinike Adnan se vratio poboljšanog vida, uspješno kročio u školu, džudo klub Favorit i izrastao u lijepog i uspješnog mladića. To je samo jedan u nizu brojnih priloga i reportaža koje sam radila i nakon kojih su ljudi dobijali krov nad glavom, bolje uslove za život, utjehu i podršku. To je priča o empatiji i sposobnosti da razumijemo jedni druge i pomognemo.

“Dopisnici prate gotovo svaku oblast i morate da budete na visini zadatka”

Kako vidite novinarstvo danas, s obzirom na “poplavu” digitalnih medija, portala i društvenih mreža?

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

– Digitalno vrijeme traži nova znanja i u novinarstvu. Ako želite da napredujete morate učiti i prilagođavati savremenom dobu. A ono ima svojih prednosti i nedostataka. Komunikacija se “preselila” na online platforme, nerijetko osobe bez znanja o medijima “uređuju” portale i upitno je njihovo poimanje novinarstva. Sve su vidljivije neprovjerene informacije, sve je manje kvalitetnih tekstova. Uprkos tome što internet donekle kreira javno mnijenje, smatram da kvalitetni mediji i profesionalni novinari svoj posao znaju da rade i zato opstaju.

Vaš suprug Nebojša takođe radi na Javnom servisu kao snimatelj. Često zajedno sa njim idete na teren da pravite priloge. Kako izgleda taj porodično-poslovni odnos?

JOVANKA VANJA RAKONJAC: ZNATIŽELJA JE MOJA VODILJA

– Sjajno se snalazimo u ulozi kolega (smijeh). Često nas ljudi pitaju kako funkcionišu brak i posao. Dopunjujemo se, podrška smo jedno drugom. Zajednički rad ima svojih prednosti. Gotovo 35 godina zajedničkog života, odgajanje dvoje djece, rođenje unuka Ognjena zaokružuju naš porodični život. A poslovni se, baš kao i privatni, oslanja na razumijevanje, poštovanje i ljubav.

Izvor: Gracia

Novinarka: Svetlana Peruničić