HARIS NUMANOVIĆ DEBITOVAO U BJELOPOLJSKOM POZORIŠTU: SJAJAN JE OSJEĆAJ IGRATI PRED PUNOM SALOM

HARIS NUMANOVIĆ DEBITOVAO U BJELOPOLJSKOM POZORIŠTU: SJAJAN JE OSJEĆAJ IGRATI PRED PUNOM SALOM

U amaterske glumačke vode je ušao sasvim slučajno, a nedugo zatim njegova glumačka priča dobila je nastavak – Haris Numanović je ove godine prvi put igrao u predstavi u lokalnom pozorištu. U julu je debitovao pred domaćom publikom igrajući ulogu u predstavi “Višnjik”.

A kako je počela njegova glumačka priča, Haris je ispričao u razgovoru za portal “Vijesti iz Bijelog Polja”.
“Činjenice da je moj deda bio dugogodišnji glumac Bjelopoljskog pozorišta, kao i da sam kao osnovac bio član dramske sekcije, kasnije kroz život me nisu opredijelile da se bavim glumom. Međutim, prošle godine, sasvim slučajno, dobio sam ulogu majora Lazarevića u filmu o Ristu Ratkoviću i tada kreće moj ulazak u amaterske glumačke vode. Kasnije, na nagovor jednog prijatelja, koji je u meni prepoznao talenat, a i iz interesovanja da probam nešto novo, upustio sam se u avanturu pozorišta i stao na daske koje život znače”, pojašnjava on.

Upitan o osjećaju pred debitantski nastup pred bjelopoljskom publikom, Numanović kaže:

“Sjajan je osjećaj igrati pred punom salom. Po prirodi nisam tremaroš, međutim, imao sam dozu odgovornosti prema publici koja je izdvojila svoje vrijeme i došla da gleda predstavu. Nakon predstave sam dobio dosta pohvala i savjeta od ljudi koji se godinama bave tim poslom, pa ne mogu da budem nezadovoljan. Tek sad kad je sve prošlo, shvatio sam kakav sam posao uradio”.

Numanović kaže da gluma, posebno na lokalnom nivou, zahtijeva posvećenost i odricanje.

„Pored svakodnevnih obaveza, potrebno je odvojiti vrijeme za probe. Iako je ponekad iscrpljujuće, ljubav prema glumi čini da se sav trud isplati. U našem gradu je izazov i to što nemamo dovoljno resursa i prilika kao neki veći gradovi, ali to ne sprečava glumce Bjelopoljskog pozorišta da rade sa velikim entuzijazmom. Samim tim što sam igrao sa ljudima koji su već decenijama u pozorištu, moj trud je morao biti dosta veći. Ovim putem bih želio da im se zahvalim što su me prihvatili i dali savjete da što bolje iznesem svoju debitantsku ulogu”, rekao je Numanović.

Kada je riječ o budućnosti u ovom poslu, naš sagovornik ističe da to zavisi od mnogih faktora, ali ne krije zadovoljstvo ako se ukaže prilika za neku novu ulogu.

“Iako bih volio da nastavim da se bavim glumom, svjestan sam da je izazovno dugoročno planirati tako nešto. Sve to zavisi od mnogo faktora, mog posla, privatnih obaveza… Mada, ukoliko mi se pruži prilika da odigram još koju ulogu, sa velikim zadovoljstvom ću je prihvatiti”.

Povremeno popunjena pozorišta su objektivna slika današnje zainteresovanosti mladih ljudi za kulturna dešavanja u pozorištu, pa se nameće pitanje kako ih zainteresovati.

“Nažalost, ne samo u Bijelom Polju, nego generalno je problem privući mlade u pozorište. Mislim da bi mlade trebalo uvesti u svijet pozorišta kroz interaktivne radionice, otvorene probe ili gostovanjem u školama. Pozorište bi trebalo da se prilagodi i interesovanjima mlađe publike kroz predstave koje obrađuju teme koje su njima bliske. Možda će tada biti veća vjerovatnoća da se mladi zainteresuju za pozorište ili glumu”, kaže Haris.

Na kraju otkriva i da li u nekom od kolega crpi glumačku inspiraciju, koja je za ovaj posao jako važna.
“Od amaterskih do profesionalnih glumaca – svi su mi postali inspiracija kad sam vidio koliko truda i rada je potrebno da glumac uđe u lik i iznese ga najbolje što može”, iskren je Numanović.

*Sponzor teksta Komunalno “Lim”