“BOŽIDAR BOKI MILOŠEVIĆ: ŽIVOT SA KLARINETOM – OD KOZJEG MLIJEKA DO SVJETSKIH SCENA”

“BOŽIDAR BOKI MILOŠEVIĆ: ŽIVOT SA KLARINETOM – OD KOZJEG MLIJEKA DO SVJETSKIH SCENA”

Donosimo razgovor sa jednim od najznačajnijih klarinetista sa prostora bivše Jugoslavije – legendarnim Božidarom Miloševićem. Povod je njegovo učešće na Internacionalnom festivalu tamburaša u Bijelom Polju, ali razgovor nas vodi mnogo dalje: kroz decenije stvaralaštva, anegdote iz mladosti, susrete sa velikanima muzike i scene, kao i kroz priču o tome kako se postaje i ostaje umjetnik koga cijeni publika širom svijeta. Uz brojna priznanja, nezaboravne nastupe i bogatu pedagošku karijeru, Milošević otkriva i manje poznate detalje iz života i otkud sve počinje – od prvih časova violine, pa do ljubavi na prvi pogled sa klarinetom.

Gospodine Miloševiću, jedan ste od učesnika Internacionalnog festivala tamburaša u Bijelom Polju, što je, naravno, dobra vijest za sve ljubitelje dobre svirke. Dobro došli, kako se osjećate i recite nam nešto o vašim impresijama?

Ranije sam u Bijelom Polju bio sa Merimom Njegomir, a ove godine biću sa Brankom Šćepanovićem. Tu je i Saša bend iz Podgorice, koji su sjajni muzičari, i vrlo sam srećan što ćemo sa Bjelopoljcima ponovo biti u neposrednom kontaktu. Riječ je o publici koja zna da cijeni pravu muziku, što je za jednog umjetnika najvažnije — da naiđe na razumijevanje kod publike, da vidi da li je ono što radi cijelog života dobro i da to mora potvrđivati sve vrijeme dok se time bavi.

Iza vas je duga i uspješna karijera. Koliko dugo se družite sa klarinetom, po kojem vas mnogi prepoznaju?

Ako vam kažem da sam od 1. septembra 1950. godine član orkestra Radio Beograda, mislim da sam vam sve rekao. Prije toga šest godina sam svirao violinu, pa onda klarinet, a onda treba malo i sreće. Čuveni Carević je došao u moje rodno Prokuplje, koje se u vrijeme Rimljana zvalo Hammeum, jer su svi karavani koji su iz Dubrovnika išli u Singidunum (Beograd) tu pravili naselje. Sreli smo se u jednom restoranu nakon njegovog dolaska u Dom Armije, gdje smo kao gimnazijalci imali priredbu. Carević me čuo, pozvao i rekao: „Kada dođeš u Beograd, pošto ti je ostao još osmi razred, bićeš primljen u orkestar Radio Beograda. “Radio Beograd je tada, kao i sada, imao veliki autoritet. Bio je pijemont muzičkog života.

Jedan Ivo Robić u Zagrebu nije mogao da napravi karijeru, a to je uspio nakon što ga je prihvatio Radio Beograd. Isto je bilo i sa Aleksandrom Sarijevskim iz Skoplja. Hoću da kažem da sam imao sreće – ljudi su završavali akademije da bi se zaposlili u operi, Beogradskoj filharmoniji ili u Radio Beogradu, a ja sam, kao klinac od osamnaest godina, dobio šansu koja se ne propušta.

Prati vas zanimljiva priča da ste prve lekcije plaćali krčagom kozjeg mlijeka. Da li je to zaista tako?

O, da, to je istinita priča. Sudija Lozanić, koji je u Skoplju pored Pravnog fakulteta učio i violinu, došao je u moj komšiluk u Prokuplje da živi i radi. Moj otac je imao osam vinograda i koze koje sam čuvao tako što sam poslije škole nosio sveske i knjige, učio i čuvao stado. Pio sam kozje mlijeko do osamnaeste godine i evo, dan-danas svi zubi u glavi su moji. Sudiji sam svako jutro donosio po pola litra kozjeg mlijeka za doručak, a on je meni utorkom i petkom davao časove violine.

Sve je išlo lijepo do jednog rođendana na kojem je Dragi Aranđelović, koji živi u Crnoj Gori, donio stari klarinet i počeo da „maltretira“ moju violinu. Plašio sam se da mi ne pokida žice, i da bih mu se osvetio, zgrabio sam njegov klarinet. Pri prirodnoj dispoziciji usana i zuba proizveo sam ton, a ne kiks, i tako sam povjerovao u ljubav na prvi pogled. Zamolio sam ga da mi pozajmi klarinet, a on je odgovorio: „Ma idi i ti i klarinet.

“Stao sam pred majčino ogledalo sa klarinetom na usnama i u sebi prepoznao dasu. Tada su se davali filmovi Benny Goodmana i Woody Hermana, tako da sam ostavio violinu i prihvatio klarinet kao novu ljubav. Ljubav prema violini kasnije su nastavile moje ćerke Tijana i Ksenija – obe su koncert-majstori Beogradske filharmonije.

Uspjeh, i pored talenta, ne dolazi preko noći, neophodni su, pretpostavljam, veliki rad i brojna odricanja?

Znate šta, talenat je jedno, a s druge strane, velika je muka biti instrumentalista zato što je potrebno uložiti cio život, svakodnevno vježbati instrument, jer se, u našem poslu, cijelog života kao, uostalom, i u drugim profesijama, na neki način, dokazujemo tako-kada steknete ime,morate ga do kraja života čuvati.

Jeste li imali uzora i ko Vas je naučio prvim tonovima?

Premda, ne volim da kažem da sam samouk, ali de fakto sam prve tonove uz „ već rečenu dispoziciju zuba i usana, dobio što je u to vrijeme bilo najvažnije. Sjećam se kasnije, kao profesor, imao sam muke da učenicima upravo formiram tu dispoziciju. No, kada je ljubav u pitanju,prepreka neama.

Bili ste učesnik brojnih priznatih i istaknutih festivala u nekadašnjoj Jugoslaviji, a i izvan nje?

Pa, ako Vam kažem da davne 1958. godine od trista kandidata iz bivše Jugoslavije ja sam ušao u deset onih koji su išli u Ameriku da predstavljaju Jugosalviju na EBS TV. Tada televizije, još uvijek, nije bilo kod nas, ona se tek 78. počela da javlja. Američke novine su tada pisale da sam Jugoslovenski Benny Goodman.

Na jednom od internacionalnih festivala, ako se ne varam, koji je imao dvadesetpetočlani žiri, dobili ste ocenu 10 od svih članova što je jedinstven slučaj.

Da, to je bilo 1972. ili 73. godine u Tunisu. Bilo je, zaista, mnogo izvođača. Festival su prenosile mnoge televizije i bilo je osamnaest ternetista što Turskih, Bugarskih i drugih sjajnih muzičara. Komisija je odlučila da ja bude taj koji će ponijeti prvu nagradu-zlatnu nagradu. Bio sam u velikoj formi,imao dobre kompozicije među kojima je bio Čoček s kojim sam prvu nagradu dobio i na Ilidži, a naredne godine sa Pastirskom baladom sam dobio tri nagrade što se prvi i jedini put desilo da se dobije za kompoziciju, aranžman i izvođenje. Vrlo sam ponosan na to naročito sada kada svi klarinetisti Evrope sviraju moju kompoziciju Hamelum svita; ona se svira na Đulijardu u Americi a u Australiji zahvaljujući profesoru konzervatorijuma koji putuje po svijetu i od osamnaest kompozicija svira osam mojih.

Kada smo već kod kompozicija na festivalima svirate uglavnom svoje kompozicije koje su Vam na kraju krajeva i donijele slavu.

Znate kako, ja sam postao kompozitor iz nužde jer nijedan harmonikaš i violinista nije mogao da mi napravi kompoziciju, jer ne poznaje instrument. Ja sam, prije svega, što je najvažnije, zahvaljujući Jugu Srbije i Makedoncima koji su unijeli svirku na klarinetu, počeo da radim kompozicije.

Nikako narodnjački i „divljački“, jer mi to nije dozvoljavalo moje muzičko obrazovanje, status profesora i člana Beogradske filharmonije.Tako nešto bilo je svojstveno Petku Radevu iz Bugarske koji je dozvoljavao da preinači ambažuru. Ja sam ton i ambažuru kojim sam svirao Mocarta svirao sa istom tom tehnikom i narodnu muziku.

Tako da sam na neki način ustanovio Atest i sada mladi klarinetisti, uglavnom sa Muzičke akademije, sviraju po utvrđenom atestu.

Koliko je bitno poznavanje instrumenta, možda najbolje kazuje Vaš stav da je klarinet kao ptica u ruci, da je morate čvrsto držati i brinuti o njoj. Ako je jednom ispustite, teško će se vratiti.

U svakom poslu neophodan je kontinuitet. Kada mi neko kaže da svira pet instrumenata, znam da ne zna ni jedan, jer samo za jedan potrebna su dva života. Nikad nije dovoljno, uvijek ima toliko toga što se ne zna i što treba usavršavati, najvažnije je dugo i kvalitetno trajati. Ja se hvala Bogu, držim tog pravila tako da se i sada dokazujem.

Tokom višedecenijskog umjetničkog staža dobili ste mnoga priznanja, ima li neko koje Vam je posebno drago?

Za mene je priznanje i to što ste vi poželjeli da me intervjuišete, znači da sam to nečim zavrijedio, da postoji nekakav respekt i poštovanje zbog čega čovjek traje, dokazuje se i živi. Uostalom, svi međusobni odnosi ako ne počivaju na uzajamnom poštovanju ne mogu da egzistiraju.

Svirali ste i pred mnogim značajnim ličnostima kako na domaćoj tako i na inostranoj sceni.

Prije nego odgovorim želim da kažem da se nikada nijesam bavio politikom niti sam bio član neke partije. Nudili su mi mnogi, ja mislim da pripadam muzici i sve drugo bi bilo u suprotnosti sa mojim mišljenjem i sa mojim stavovima. Reći ću Vam da sam trideset godina svirao kod Tita i da sam svirao gotovosvim državnicima svijeta. Ne bih komentarisao Titov politički život, ono što znam je da je volio muziku, da je cijenio umjetnike, nikada nije uzeo ni kašiku ni vuljušku dok sam nastupao. Program je pratio sa velikom pažnjom i uvijek je ustao i čestitao umjetnicima koji su izveli program. Bez obzira da li je u društvu Nasera. Indire Gandi ili nekog drugog od tadašnjih državnika.

Album „Balkanska impresija“ mnogi smatraju krunom Vaše karijere?

Ako je riječ o duplom kompakt disku u kojem ima mnogo toga od Čočeka do Mocarta, ako ima ozbiljne muzike, džeza, ako su prisutne sve vrste muzike koju sam ja cijelog života njegovao, onda mislim da je to pravi prikaz moje muzičke ličnosti. Tako, da svi oni vole muziku, tu mogu da nađu sebe.

Čuli smo od Vas da su vaše ćerke krenule Vašim stopama, da li ste možda, i Vi nekoga naslijedili kada je muzika u pitanju?

Kao što sam već kazao, otac mi je bio vinogradar pa sam ja kao najmanji bio zadužen za pranje bačvi u dva veoma akustična podruma. Tu sam često pjevao, neki put i u samim badnjevima, što zbog toga što sam volio, ali ii zbog čestog učešća u priredbama, sve do osmnaeste godine kada mi je u pubertetu otišao srednji registar. Moj djed Milan Milošević, koj je rođen na Cetinju, bio je četiri mandata predsjednik Opštine Prokuplje, govorio je prijateljima da će njegov unuk Božidar sigurno biti pop, jer su tada popovi uglavnom pjevali. Drugi su to radili u kafanama što djedu nije odgovaralo.

Izvor: Radio Bijelo Polje