BOLESNI RODITELJI SA PETORO DJECE ŽIVE U DVIJE PROSTORIJE

BOLESNI RODITELJI SA PETORO DJECE ŽIVE U DVIJE PROSTORIJE

„Ja sam Dragoljub Minić, a ovo je moj konj Žuja. Od malih nogu sam počeo da jašem. Takođe kosim, plastim, vadim krompir… Pomažem tati i mami sve što treba jer se i oni bore za nas” – rekao je ovaj vrijedni dječak iz sela Bojišta kod Bijelog Polja, koji sa 12 godina već obavlja razne seoske poslove.

Dragoljub ima dva mlađa brata Vasilija (3) i Nikolu (9), dvije starije sestre Jelenu (14) i Novku (18), kao i roditelje Dijanu i Željka. Minići su oličenje jedne skromne, čestite i tradicionalne srpske porodice iz Crne Gore. Gusle, slava i konj najveće su svetinje koje imaju!

„Rekao sam i kada umrem da ih pušte taj dan. Za mene su gusle svetinja, pa neđe barabar sa krsnom slavom. To je bila knjiga čovjeku, dadnu raspoloženje u društvo, to je naša gola istorija. Guslao mi je đed, guslao mi je otac i ja pomalo, a i ovi mali će ako Bog da. A konj mi je djecu podigao. S njim sam teglio, zarađivao i riješio sam na gusle da ga stavim. Za mene je to car životinja” – istakao je domaćin Željko, potvrdivši da o konju brinu kao o članu porodice.

Željko je nekada radio u firmi, ali je ostao bez posla, saznavši da mu nije čak ni staž uplaćivan. Od tada preživljavaju samo od seoskih poslova i njegovog nadničenja, posao ne bira. Nažalost, to jedva da je dovoljno da bi se prehranila tolika porodica.

„Imam za šta da se mučim, Bogu hvala. Neka su svačija djeca zdravo, pa i ova moja. Ali teško je, većinom se samo tegli. Žena oboljela od diskus hernije, a i ja šećeraš, ali moramo se boriti do poslednjeg daha. Naši su stari živjeli u surdake i zemunice, bez struje i svega, pa su imali velike porodice. To je najviša pomoć čovjeku i za rad i za sve, najveće bogatstvo na svijet. Mi smo zadovoljni našom djecom. Prije svega su dobri ljudi, pa onda i đaci. Odrijeh i njih, pomažu svako, ali mora se. Po livada, to im je i ljeto, i more i izlet. Skromni su, nijesu se dosle žalili, vide i oni da se mučimo. Zadovoljni su kad im kupimo po krem bananicu ili neki keks da izdijele, isto ko da sam im donio tovar što ja rečem seljački. I to onda čovjeku daje veliku snagu. Još kad dođem umoran, pa iskoči jedno otud, drugo otud, zaboravi čovjek na taj umor” – priča Željko dok mu oči suze.

Minići, nažalost, žive skučeno u nekadašnjoj ljetnjoj kuhinji koju su vremenom malo proširili i uredili. NJih sedmoro raspolaže samo dnevnom i jednom spavaćom sobicom.

„Trudimo se da im priuštimo nešto bolje, ali nekako nam teško ide. Vlage ima dosta, po jedan metar se digne uza zid, pa se bojim da može uticati na njihovo zdravlje. Plafon je skroz ulegao, krov je užasan, pa kad je veća kiša sve se sliva. Zimi zbog velikih hladnoća smjestimo još jedan krevet u dnevnu, pa se poređamo ko sardine. Od namještaja imamo ovo što vidite, po nešto se osnovno dobavilo. Imamo đe sjesti, jesti i leći. Meni nekad bolovi budu nepodnošljivi, pa sve padne na djecu. Ali dobro, biće bolje, samo da smo mi zajedno” – uključila se i majka Dijana.

Ćerka Jelena ispričala šta sve imaju pored trošne kućice:

„U bašti imamo paprike, boraniju, paradajz, šargarepu, praziluk. Moramo redovno da je zalivamo i da čupamo travu. Tu su i krompir, pasulj, jabuke, šljive. Držimo, pored konja, i jednu kravu, dvije svinje, mace i pse. Tata bi htio još jednu kravu da kupi pošto svi volimo sir, mlijeko i vareniku, ali skupe su.”

Domaćin Željko za kraj posjete poručio je:

„Pravi Srbi nijesu klekli nikad. Htjeli su i svetinje da nam uzmu, pa smo išli na litije i održasmo se. Samo nek nam dadne Bog slobode i zdravlja. To se, po meni, ne razdvaja. Hvala vama i zdravo bili što ste se, eto, založili za moju porodicu. Pozdravljam sve naše Srbe đe god se koji nalazi, Bog vas zaklonio svake muke, što ja rečem dušmanske ruke, rđavog gosta i sudnjega mosta. Mi smo srećni da sačuvamo i ovo što imamo, ali eto, voljeli bi djeca da imaju po sobicu, kutak neki svoj za učenje, da se ne gužvamo vođe. Al’ da smo zdravo, nama znači i samo što ste došli, znači nijesmo sami. Ako se mogne što još napraviti, Bog da vas čuva!”

Izvor: Blic