ANĐELA MARKOVIĆ, MANEKENKA, KREATIVKA, HUMANITARKA: ŽIVOT JE PRIČA KOJU SAMA PIŠEM

ANĐELA MARKOVIĆ, MANEKENKA, KREATIVKA, HUMANITARKA: ŽIVOT JE PRIČA KOJU SAMA PIŠEM

Rođena u Bijelom Polju, a danas srcem vezana za Kotor. Život Anđele Marković čini se kao spoj bajke i stvarnosti. Manekenka, kreativka, humanitarka, mama i sve to sa osmijehom koji nosi snagu i jednostavnost. Njena priča je dokaz da ništa nije nemoguće kada vjeruješ u sebe i kada ljepotu prepoznaješ i stvaraš, ne samo na pisti, već i u svakodnevici.

• Kada je Vaša manekenska pri ča počela?

– Manekenstvom sam počela da se bavim sa 17 godina. Prvo ozbiljno takmičenje bilo je u Italiji, i od tog trenutka sve se promijenilo zaljubila sam se u svijet mode i takmičenja. Počela sam da putujem i obišla sam mnogo zemalja, a svaka mi je donijela nova iskustva i uspomene.

• Koja zemlja Vam je ostala u posebnom sjećanju?

– Definitivno Kina. Potpuno drugačiji svijet kultura, ljudi. hrana, sve! A ako pričamo o ljepoti, pored naše Crne Gore, Grčka mi je među najdražima. Mikonos je ostavio poseban utisak na mene kao iz sna. Upravo tamo sam osvojila jednu od svojih najdražih titula -Mis kraljica Evrope”.

• Da li postoji neki trenu tak koji Vam je ostao urezan u pamćenju?

– Ima ih baš mnogo! Ali noć kada su djevojke nosile moju kolekciju haljina u Kini, to neću nikad zaboraviti. Sama sam ih dizajnirala, i kad sam ih vidjela na pisti, osjećala sam se kao da sanjam. Bio je to trenutak kad sam znala da se trud isplatio. Naravno, uvijek se sjetim i prve večere tamo nisam znala da koristim štapiće! Smijale smo se do suza. Sad ih koristim kao profesionalac

• Kako je došlo do toga da se preselite u Kotor?

– Nisam rođena u Kotoru, ali osjećam se kao da jesam. Volim grad svim srcem, Kotor ima dušu, istoriju, duh. Ljudi su otvoreni, slobodni, karnevalski raspoloženi… ovdje sam pronašla svoj mir. Imam mnogo prijatelja i poznanika i jednostavno uživam u svakom danu.

• Pisanje kako je sve to počelo?

– Još u osnovnoj školi su me proglasili najboljim mladim pjesnikom. Imala sam tu čast da dobijem knjigu sa posvetom od pjesnika Ljubislava Milićevića – još je čuvam. Iako je sve to možda bilo zapisano u meni odavno, čini mi se da je Kotor bio okidač. Prvo sam pisala legende o Boki, o Kotoru na mojoj stranici Kotor u srcu, a onda sam počela da izmišljam vlastite priče. Jedna od njih, o jednoj izmišljenoj palati kod Ljute, još traje jer su čitaoci tražili nastavi!. Ta interakcija mi je predivna.

• U pripremi je i knjiga?

– Da, već više od godinu pišem jednu knjigu. I dalje nisam završila prosto sam odlutala u taj svijet i ne želim da je zatvorim na silu, ne žurim, čekam pravi trenutak. Uživam u procesu.

• Kako izgleda Vaš kreativni proces gdje pišete, kada, u kom raspoloženju?

– Volim da slušam kišu i pišem u tišini. Tada mi se misli slože, kao da sve što osjećam pronađe pravi put do papira. Nekad pišem u krevetu, umotana u ćebe, nekad za kuhinjskim stolom, s kafom i svijećom pored.

Pišem kad me emocija pokrene sreća, tuga, zahvalnost, čak i ljutnja. Sve to umijem da pretočim u riječi.

• Postojili neka rečenica ili poruka koju ste napisali, a da je ostala kao podsetnik?

– Jedna od meni najdražih – Znaš da si preživio kada te više ništa ne boli, ali još uvijek osjećaš. To mi je podsjetnik da i u najtežim trenucima ostanem čovjek, da zadržim ono nježno u sebi, i da nikad ne izgubim sposobnost da osjećam.

• Kakvo je Vaše mišljenje o odgoju djece, ali tako da budu empa ična u svijetu koji je često surov?

– Vjerujem da djeca ne uče iz onoga što im pričamo, već iz onoga što gledaju. Ako im pokažemo kako se voli, kako se prašta, kako se pomaže oni će to ponijeti sa sobom. Empatija se ne uči riječima, nego primjerima. I zato se trudim da moje dijete vidi mene kako pomažem, kako saslušam, kako se borim kako volim.

• Šta ste naučila iz svojih padova. Postoji li težak trenutak koji Vas je najviše oblikovao?

– Padovi su me naučili da se ne plašim da budem ranjiva. Najteži trenutak u mom životu bio je kada sam ostala bez oslonca za koji sam mislila da je vječan izgubila sam mamu sa samo 16 godina. Tada sam naučila da sve što ti treba već nosiš u sebi. Samo moraš da prođeš kroz tamu da bi to otkrio. I sad znam sve mogu, jer sam već preživjela ono što sam mislila da neću. Volim sovice i lavov možda zato što sam i jedno i drugo. Noćna sam ptica, tada se moj svijet budi i sve oko mene utihne. Uveče često odem u neki drugi univerzum, onaj u kojem pišem, stvaram i osjećam najdublje. A kad naiđu izazovi borim se lavovski. Tiho, uporno, ali srčano.

• Da možete nešto reći mlađoj sebi onoj Anđeli sa 17 godina pred prvu pistu šta biste joj poručili?

– Rekla bih joj: Ne trudi se da svima budeš dobra. Budi dobra sebi. Slijedi instinkt, vjeruj tom unutrašnjem glasu. On nikad ne griješi. I ne boj se nećeš izgu biti sebe, nego ćeš se tek pronaći.

-Tokom korone ste pokrenuli i nešto sasvim drugo u Kotoru – Potrčko?

– Da, tada je sve stalo, a meni nije dalo mira da sjedim. Pokrenula sam dostave po Kotoru. Tivtu. Budvi. Paralelno s tim, započela sam i humanitarni rad zahvaljujući dobrim ljudima iz Kotora, uspjeli smo da pomognemo mnogim porodicama. Suprug i ja smo svakog mjeseca nosili pomoć i u Dom u Bijeloj. Danas je, srećom, sve lakše, ali uvijek smo tu ako nekome zatreba pomoć.

• Čime se danas bavite?

– Već dvije godine radim kao me madžerka poslovne saradnje u jednoj kompaniji. Volim posao, tim, dinamiku. Volim da radim, da doprinosim. Volim kad se nešto dešava i kad mogu da budem korisna. Porodica mi je velika snaga… Ogromna. Tata Aleksandar, braća Marko i Nemanja, maćeha Milena oni su bili uz mene kroz sve, posebno u vremenu modelinga. A sad imam svoju porodicu supruga Igora, sina Filipa i kćerku Sofiju. Obožavam i našeg psa Dobija usvojila sam ga, bio je napušten, a ime je dobio po Dobiju iz Hari Potera.

• Šta Vas najviše raduje?

Proljeće, cvijeće, sunce, ljubazni ljudi, priroda… Sve ono što čini život laganimi lijepim. Volim ljubav, volim optimizam, volim dobre razgovore. I naravno moju šestorku najboljih drugarica koje su uvijek tu. I moju tetku Oliveru ona mi je kao majka. Ona je moj šamar realnosti, moj najiskreniji kritičar i moj oslonac.

• Imate dvoje djece da li se sjećate kada ste sa kćerkom prvi put otišli na trening?

– Da, to je bio poseban trenutak. Sjećam se njenog uzbuđenja, prvog koraka na treningu, kada je pokazivala sve što zna. Dozvolila sam jojda ide u mažoretke, da bude ponosna na svoje talente. Volim taj osjećaj kad gledam svoju djecu kako rastui razvijaju svoje potencijale

Kada imate slobodnog vrijeme na samo za sebe, kako ga provodite?

– Uživam sa porodicom, bilo da se igramo, provodimo kvalitetno vrijeme zajedno ili ponekad putujem. Takođe, volim da odem negdje sa svojim prijateljicama to je šetnja, kafić ili neka zabava. Vrijeme provedeno sa njima mi zaista znači, jer se tada mogu opustiti i napuniti baterije.

• Koje vrijednosti želite da prenesete svojoj deci

– Da budu pošteni, skromni i vrijedni. Da poštuju druge, ali i sebe. Da se ne boje da sanjaju, da se bore, da budu dobri ljudi prije svega. I da uvijek pomognu kada mogu – jer dobro će se uvijek vratiti.

Šta biste voljeli da ljudi osjete kada pročitaju ovu priču?

– Voljela bih da osjete iskrenost. Da shvate da iza svega stoji obična djevojka koja je sanjala, radila. padala i ustajala. Nije sve u titulama i sjaju, već u srcu koje kuca za porodicu, prijatelje, gradu kom živiš i ono što radiš iz ljubavi. Ako to osjete onda je sve imalo smisla.

Izvor: Dan

Novianar: Milovan Novović