MUHAREM TATO MUZUROVIĆ – ČOVJEK KOJI JE U BURNOJ 1989. GODINI PREUZEO KORMILO GRADA

Na čelo Bijelog Polja došao je u vrijeme političkih lomova, iako, kako kaže, funkciju nije doživljavao kao nešto čemu treba da se raduje. Želio je da smiri prilike i omogući da grad nastavi da funkcioniše. Poslije politike vratio se prosvjeti, a potom ponovo nastavio profesionalni put u oblasti odbrane.

Kada se danas govori o 1989. godini, teško je zaobići slike jednog vremena u kojem su se preko noći mijenjali odnosi, političke pozicije i ljudi koji su do juče donosili odluke.

U Bijelom Polju te promjene nijesu ostale samo na nivou velikih političkih dešavanja. Odrazile su se i na svakodnevni život grada i njegovu lokalnu upravu.

Upravo u tom trenutku, u vrijeme antibirokratske revolucije, na čelo Opštine Bijelo Polje došao je Muharem „Tato“ Muzurović.

I nije, kaže, bio naročito srećan zbog toga.

„Želja mi je bila da stabilizujem situaciju“, prisjeća se danas, sa distance od gotovo četiri decenije.

Ta rečenica možda najbolje objašnjava kako je doživljavao funkciju koju je preuzeo. Nije je vidio kao nagradu, već kao posao koji je trebalo obaviti u vremenu u kojem je malo šta bilo jednostavno.

Od učionice do čela grada

Muzurović je rođen 16. oktobra 1949. godine u Bijelom Polju, u trgovačkoj porodici Muzurović.

Odrastao je u skromnim poslijeratnim godinama, u kući u kojoj su, kako pamti, rad, odgovornost i vaspitanje imali veću vrijednost od materijalnog.

Njegova majka Hajrija bila je sestra prvoborca Muha Dizdarevića, koji je poginuo na Orlovači tokom Narodnooslobodilačkog rata.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a potom Pedagošku akademiju u Sarajevu, nastavnu grupu za matematiku i fiziku. U Beogradu je završio Fakultet bezbjednosti i odbrane.

Njegov profesionalni put tako je od početka bio podijeljen između dvije oblasti — prosvjete i bezbjednosti.

Prvi posao dobio je u Prijepolju, u Osnovnoj školi „Vladimir Perić Valter“, gdje je predavao matematiku i fiziku.

Pet godina kasnije prešao je na poslove iz oblasti bezbjednosti i odbrane u Bijelom Polju. Ni tu se nije dugo zadržao. Poslije još pet godina vratio se učionici.

Radio je u Školskom centru u Bijelom Polju i vremenom obavljao različite poslove u prosvjeti.

A onda je stigla 1989.

Godina u kojoj nije bilo lako biti na čelu

Politički potresi te godine mijenjali su sliku tadašnje Jugoslavije. Ni Bijelo Polje nije bilo izvan tih procesa.

Muzurović, tada delegat u lokalnoj skupštini, izabran je za predsjednika Opštine.

U trenutku kada je preuzeo funkciju, odnosi su već bili uzdrmani, a politička neizvjesnost sve izraženija.

Nije bilo mnogo prostora za velike planove. Prvi zadatak bio je da se sistem održi i da se, koliko je moguće, smire prilike.

„Želja mi je bila da stabilizujem situaciju“, ostaje njegovo glavno sjećanje na taj period.

Te godine često su se donosile odluke koje nijesu imale luksuz dugog čekanja. Od lokalne vlasti očekivalo se da funkcioniše i onda kada se šira državna slika mijenjala iz dana u dan.

Muzurović je istovremeno bio predsjednik Savjeta za narodnu odbranu, član Predsjedništva SSRN-a, a obavljao je i funkcije u Savezu rezervnih vojnih starješina za Opštinu Bijelo Polje.

Veza sa oblašću odbrane za njega nije bila samo dio funkcije. U Zadru je završio školu za rezervne oficire — artiljeriju, a kasnije je proizveden u čin kapetana I klase.

Dobio je Zlatnu značku Rezervnih vojnih starješina Jugoslavije, kao i druga priznanja za rad u obrazovanju i oblasti odbrane.

Ali priznanja i funkcije nijesu odredili ono što će uslijediti.

Kada je funkcija prošla

Sa političkim promjenama došlo je i vrijeme višestranačkih izbora.

Muzurović se nije kandidovao.

Za predsjednika Opštine izabran je dr Asism Dizdarević, a Muzurović je, iako je dobijao ponude da nastavi rad u opštinskoj upravi, odlučio da se vrati prosvjeti.

Taj izbor je možda i najzanimljiviji dio njegove političke priče.

Čovjek koji je došao na čelo grada u jednom od najburnijih perioda nije pokušavao da po svaku cijenu ostane u politici kada se politički sistem promijenio.

Vratio se Školskom centru, gdje je u dva mandata bio pomoćnik direktora.

Potom je ponovo ušao u oblast odbrane. Obavljao je funkciju načelnika odbrane za Bijelo Polje i Mojkovac, takođe u dva mandata.

Tako se njegov profesionalni krug, na izvjestan način, zatvorio: od učionice, preko odbrane i lokalne politike, ponovo do prosvjete, a zatim nazad u oblast kojoj je već ranije posvetio dio karijere.

Ono što ostane kada se funkcije završe

Kada danas govori o tom vremenu, Muzurović se ne zadržava samo na funkcijama i titulama.

U njegovoj priči 1989. nije samo politička godina. To je period u kojem je morao da donosi odluke u okolnostima koje nije birao.

Možda je zato njegova biografija zanimljivija kada se ne posmatra kao niz funkcija, već kao niz povrataka.

Vraćao se učionici nakon bezbjednosti. Vraćao se prosvjeti nakon politike. A poslije svake promjene nastavljao je da radi u oblasti u kojoj je u tom trenutku vidio svoj sljedeći korak.

Ipak, kada se sve sabere, najvažnijim životnim uspjehom ne smatra nijednu od funkcija koje je obavljao.

To je — porodica.

Zadovoljan je svojim potomstvom. Svo troje djece završilo je visoke škole i izabralo svoje profesionalne puteve.

Sin Emir je endokrinolog u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici, dok su kćerke Bilgema i Belma takođe izgradile svoje profesionalne karijere.

Tu su i unuci — njih desetoro.

Nekadašnji predsjednik Opštine Bijelo Polje danas, gledajući iz perspektive porodice i vremena koje je prošlo, svoju priču može da posmatra bez potrebe da joj dodaje velike riječi.

Jer funkcije imaju svoj mandat.

Političke epohe imaju svoj početak i kraj.

Ono što čovjeku ostaje jesu ljudi sa kojima je živio, radio i dijelio godine koje su mu pripale.

A 1989. ostaje kao godina u kojoj je, htio to ili ne, Muharem „Tato“ Muzurović morao da preuzme kormilo grada — u trenutku kada niko nije mogao znati u kakve će vode Bijelo Polje i cijela zemlja ući.

Izvor: Radio Bijelo Polje

Novinar: Vukoman Kljajević