PRIČE IZ BIJELOG POLJA – PRIJATELJSTVO JAČE OD VREMENA

Četvorica drugova iz Vunarskog kombinata već više od pola vijeka dijele radost, brige i uspomene, dokazujući da su iskreni ljudski odnosi najveće bogatstvo.

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u tadašnjem privrednom gigantu, bjelopoljskom Vunarskom kombinatu, ukrstili su se životni putevi četvorice mladih ljudi – Luba Varagića, šefa prodaje, Ljuba Savića iz konfekcije, ekonomiste Radivoja Sekulića i Milovana Muja Zekovića. Bilo je to vrijeme poleta, entuzijazma i vjere u bolje sjutra, kada su rad, solidarnost i zajedništvo bili temelji uspjeha.

Od prvih radnih dana shvatili su da se najbolji rezultati mogu postići samo uz iskrene međuljudske odnose, međusobno povjerenje i odgovornost prema preduzeću i poslu. Kako su godine prolazile, tako je jačalo i njihovo drugarstvo, prerastajući u neraskidivo prijateljstvo.

Zajedno su donosili važne odluke, savjetovali se u poslovnim i životnim situacijama, pomagali jedni drugima kada je bilo najpotrebnije. Kućna druženja vremenom su prerasla u porodična prijateljstva, a svaka radost i svaka nevolja postajale su zajedničke. Išli su jedni drugima na mobe, pomagali se u svakom poslu i dijelili uvjerenje da je sreća prijatelja ujedno i sopstvena sreća.

U to vrijeme Vunarski kombinat brojao je oko 2.500 radnika i predstavljao pravu veliku porodicu. Čak polovina brakova nastala je upravo među njegovim zidovima. Rađala su se kumstva, sklapala doživotna prijateljstva i stvarale uspomene koje ni vrijeme nije moglo izbrisati. Zahvaljujući takvom duhu zajedništva, život je izgledao ljepši i sadržajniji.

Ali, kao što to često biva, sve što je lijepo ne traje vječno. Vremenom su se mnoga društva osipala. Neki su zauvijek otišli, neki potražili nove sredine, vratili se selu ili se suočili sa bolešću. Od nekadašnje velike družine ostala su njih četvorica.

I danas, nakon više od šesnaest godina penzionerskog života, gotovo svakodnevno koračaju bjelopoljskom glavnom ulicom. Uživaju u svom gradu koji su zavoljeli jer im je mnogo pružio, ali su i oni njemu ostavili značajan trag. U razgovorima se često prisjećaju vremena kada je njihov kombinat gradio okolne stambene zgrade i davao snažan zamajac modernizaciji Bijelog Polja.

Uz kafu oživljavaju uspomene na brojna službena putovanja širom Jugoslavije i Evrope, na poslovna pobratimstva i druženja sa kolektivima poput „7. jula“ iz Kruševca i „1. maja“ iz Pirota. Svaka priča vraća ih u godine kada su radili, stvarali i vjerovali da je sve moguće.

A onda je, u jednoj od tih šetnji, na dnevni red došla i tema o kojoj ljudi rijetko rado govore – gdje će biti njihova vječna kuća. Dogovor je postignut brzo i bez mnogo riječi. Odmah su se uputili u JKP „Lim“ i kupili grobna mjesta jedno pored drugog. Na njima su podigli gotovo identične spomenike, kao simbol prijateljstva koje ni vrijeme ni životne okolnosti nisu uspjeli da pokolebaju.

Sa osmijehom pričaju o toj neobičnoj odluci, uvjereni da će još dugo koračati bjelopoljskim ulicama, ispijati kafe i prepričavati uspomene. Jer, njihova priča nije samo priča o četiri prijatelja. To je priča o jednom vremenu, jednom gradu i ljudima koji su dokazali da su iskrenost, povjerenje i prijateljstvo vrijednosti koje traju čitav život.

Izvor: Radio Bijelo Polje

Novinarka: Vanja Šabanović