BRANKO HAJDUKOVIĆ – ŽIVA ISTORIJA BJELOPOLJSKOG SPORTA I NEMIRNI DUH KOJI NE POSUSTAJE

Od radijskih talasa i novinarskih redova do njiva u Nedakusima i biciklističkih staza Evrope

U pričama o Bijelom Polju jedno ime se gotovo nikada ne može zaobići – Branko Hajduković. Rođen u poslijeratnom vremenu, odrastao je u generaciji koja je svoje snove gradila uz „Sportsko popodne“ Radio Beograda i glas legendarnog Radivoja Markovića. Ti radijski prenosi nijesu bili samo sport – bili su škola života, mašte i pokreta, temelj ljubavi prema sportu i avanturi.

Slušao se i Radio Luksemburg, koji je oblikovao muzički ukus čitave generacije, dok su bioskopske sale bile prozor u svijet, mjesto gdje su se uz Filmske novosti upijale slike dalekog i nepoznatog.

Taj nemirni duh vodio je Hajdukovića da već 1967. godine, kao student, zakorači u sportsko novinarstvo. Njegovi prvi tekstovi u sarajevskom Oslobođenju pratili su nastupe FK Jedinstvo u tadašnjoj Drugoj saveznoj ligi, donoseći priče sa terena na kojima se kalilo ime bjelopoljskog sporta.

Sedamdesete godine donijele su nova iskustva. Kao vojnik u Kraljevu uređivao je emisiju „Deset minuta voljno“, da bi po povratku nastavio novinarski put kao dopisnik Pobjede i saradnik Radio Titograda. Njegovi izvještaji nijesu bili puka statistika – bili su priče o ljudima, borbi i strasti.

Krajem osamdesetih bio je jedan od inicijatora osnivanja lokalnog radija, vizionar u vremenu koje nije uvijek imalo sluha za nove ideje. Sportsko novinarstvo zaokružio je 2001. godine, kada je dobio Prvu nagradu Udruženja sportskih novinara Crne Gore – simbolično priznanje za decenije posvećenosti.

Ali Hajduković nije bio samo hroničar – bio je stvaralac. Osnivač je biciklističkog kluba Ciklomont, pokretač trke Putevima kralja Nikole i jedan od utemeljivača biciklizma u Crnoj Gori.

Njegova biografija više liči na mapu nego na spisak: novinar, sportski radnik, organizator, funkcioner, pedagog. Bio je na čelu brojnih klubova „Jedinstva“, od košarke do šaha, osnivač Saveza, poslednji predsjednik Biciklističkog saveza Jugoslavije. Njegovo pero zabilježilo je istoriju koju bi inače odnio zaborav.

O tome kakav je bio kao čovjek, možda najbolje svjedoče sjećanja njegovih prijatelja Bora Bogavca koji ga pamti ovako:

Branka Hajdukovića pamtim, iz ranijih decenija, kao sportskog radnika, novinara i pokretača brojnih inicijativa, pa i poslovnih poduhvata. Kada sam ga upoznao početkom devedesetih, za mene je bio prava oluja ideja – i što je još važnije, čovjek koji ih je sa lakoćom pretvarao u stvarnost. Imao je nevjerovatnu energiju da okupi ljude oko svojih zamisli, čak i one koji su u početku bili njegovi protivnici.

Bio je svestran, gotovo enciklopedijski obrazovan, ali i bogat ogromnim životnim iskustvom. Iako ga većina pamti po novinskim tekstovima, meni će ostati u sjećanju kao vizionar nepresušne energije.

Smatram da je bio osnivač šest ili sedam bjelopoljskih sportskih klubova – konjičkog, stonoteniskog, teniskog, biciklističkog i drugih. Kao dugogodišnji predsjednik opštinske SOFKE, a potom i SIZ-a za sport, svoje funkcije nije obavljao iz kancelarije. Nije upravljao bjelopoljskim sportom – on ga je gradio.

Jedna od njegovih najvažnijih osobina bila je spremnost da pruži šansu mladima. U sportu, kulturi, novinarstvu ili biznisu – svuda je tražio i prepoznavao onaj žar u očima. Često je ustupao mjesto drugima, dajući priliku onda kada je niko drugi nije pružao.

Podjednako važna bila je i njegova otvorenost za nove ideje. Nijednu nije odbacivao nakon prvog neuspjeha – tražio je način da je popravi i pokuša ponovo. Isto je bilo i sa ljudima: svi su imali drugu šansu, ali ne i treću.

Jedne zime 1993. godine putovali smo ka Žabljaku – Branko, ja i princ Nikola Petrović. Snijeg je padao, smetovi su bili veliki, a auto se jedva probijao. Uz put smo primjetili čovjeka gotovo zatrpanog snijegom kako stopira. Branko je stao i poveo ga.

Starina nam se zahvaljivao govoreći da nas je Bog poslao u toj mećavi. Branko mu kroz osmijeh reče:

„Šta misliš, da sjutra u svom selu kažeš da te iz mećave spasio jedan princ – kao u bajci, samo u džipu – da li bi ti povjerovali?“

Čovjek nije mogao da povjeruje da je to zaista princ, ali mu je bilo toplo i nije se mnogo protivio. Kasnije, kada se princ počeo pojavljivati na televiziji, Branko je uz osmijeh dodao: „E sad mu tek niko neće vjerovati.“

Druga priča vezana je za početke biciklizma. Na jednom takmičenju u Srbiji naši takmičari nijesu imali obavezne kacige, pa im sudija nije dozvoljavao start. Kada je sve izgledalo izgubljeno, Branko se pojavio noseći limene vatrogasne šljemove. Podijelio ih je takmičarima, sudija je popustio, a trka je počela. Tako su bjelopoljski biciklisti nastupili – i završili trku – sa vatrogasnim šljemovima na glavi.

Ipak, možda najupečatljiviji dio priče počinje onda kada mnogi staju.

U Nedakusima, na svom imanju, Hajduković danas ispisuje nove stranice. Sa istim žarom kojim je nekada pratio trke, danas obrađuje zemlju. Ove godine „pronašao“ je dvanaest tona krompira, zasadio heljdu i podigao malinjak.

„Nisam navikao da ne radim“, kaže uz osmijeh, spajajući šalu i istinu. Za njega penzija nije odmor, već druga staza – možda tiša, ali ništa manje zahtjevna.

Istovremeno, ne odustaje od borbe za biciklizam. S bolom govori o administrativnim odlukama koje su dovele do gašenja Biciklistički savez Crne Gore, ali i sa upornošću koja ga oduvijek prati dodaje da se neće predati.

Posebno mjesto u njegovom životu zauzima trka „Putevima kralja Nikole“, koja je godinama okupljala takmičare iz cijelog svijeta. Bilo je i teških trenutaka – poput 2011. godine, kada je trka otkazana odlukom Uprava policije Crne Gore, što je izazvalo brojne polemike i razočaranja.

Ali ni tada, kao ni u drugim životnim izazovima, Hajduković nije posustao.

Danas, u osmoj deceniji života, on ostaje simbol jednog vremena i jedne energije. Čovjek koji je od bicikla napravio više od sporta – način života. Čovjek koji je od novinarstva napravio hroniku jednog grada.

I možda najvažnije – čovjek koji pokazuje da godine nijesu granica, već samo broj.

U dvorištu, dok se peče rakija jabukovača, a pogled pada na redove zasada, postaje jasno: Branko Hajduković nije samo priča o prošlosti. On je dokaz da se život može živjeti punim plućima – uvijek iznova.

Izvor: Radio Bijelo Polje

Novinar: Vukoman Kljajević