VESELIN BUKALO VOJINOVIĆ – ŽIVOT KAO PJESMA KOJA NE UTIHNJUJE

Bjelopoljac koga pamte po iskrenosti, prijateljstvu i ljubavi prema životu, muzici i košarci.

U Bijelom Polju još uvijek se, tiho ali s poštovanjem, pominje ime Bukala Vojinovića. Ne kao daleka uspomena, već kao živo prisustvo u pričama, u sjećanjima i u svakoj onoj večeri kada se zapjeva bez posebnog razloga. Tada neko neizostavno kaže: „E, da je Bukalo tu…“

Otišao je iznenada, u svojoj 65. godini života, nakon jedne večeri kakvu je najviše volio – uz muziku, pjesmu i drage ljude. Kao da je sudbina htjela da ga isprati upravo onako kako je živio – među prijateljima, u radosti i bez zadrške.

Bio je sportista i istinski zaljubljenik u košarku. Igrao je za Jedinstvo u generaciji koja je svojim kvalitetom prevazilazila tadašnje crnogorske okvire. Košarka nije bila samo dio njegovog života – bila je njegov život. I kada je završio aktivnu karijeru, ostao je vjeran sportu, dajući svoj doprinos njegovom razvoju i širenju sportskog duha u gradu.

Posebno je bio prepoznatljiv kao učesnik MOSI igara, gdje je uvijek donosio energiju, duh zajedništva i radost druženja. Nije bio samo učesnik – bio je duša tih okupljanja.

Ipak, za mnoge Bjelopoljce, Bukalo je bio mnogo više od sportiste.

Bio je boem, čovjek koji je volio život svim srcem. Muzika mu nije bila samo hobi – bila je način da izrazi sebe. Često je pjevao, ne zato što je morao, već zato što je osjećao. A kada bi zapjevao, to nije bila samo pjesma – to je bila emocija koju je dijelio sa svima oko sebe.

Bio je i čovjek bez dlake na jeziku. Govorio je ono što misli, iskreno i direktno, bez straha i bez kalkulacija. „Što mu je bilo na umu, bilo je na drumu“, govorio je narod, a Bukalo je bio živi primjer te izreke. Upravo zbog te iskrenosti, ljudi su ga cijenili i voljeli.

Njegov dugogodišnji prijatelj i kolega, Miško Nedović, jednom je kratko i snažno rekao:

„Prijatelj – čovjek kakvog se samo može poželjeti“.

Po kazivanju njegovog prijatelja i komšije,Velibora Lala Kljajevića Bukalo je imao tri velike ljubavi: Bijelo Polje, košarku i svoju suprugu Lenku. To su bile njegove sigurne luke, tri stuba oko kojih se gradio njegov život.

Sudbina je htjela da i Lenka, nažalost, relativno mlada pođe za njim. Danas, kako kažu oni koji su ih poznavali, ponovo su zajedno – tamo gdje vrijeme ne razdvaja, a ljubav traje vječno.

Koliko je Bukalo volio muziku i život, najbolje govori njegov posljednji ispraćaj. Uz zvuke gitare i tihu pjesmu, sahranjen je pored crkve Svetog Nikole u Nikoljcu. Ni tada nije bilo tišine – već melodija koja ga je ispratila, baš onako kako je i živio.

Danas je Bijelo Polje siromašnije bez njega. Ne samo zbog jednog čovjeka manje, već zbog jedne posebne energije koja se ne može nadomjestiti. Nedostaje njegov glas, njegov osmijeh, njegova riječ koja je znala da bude i oštra i topla, ali uvijek iskrena.

Ipak, u svakoj pjesmi koja se zapjeva od srca, u svakom iskrenom razgovoru i u svakom druženju bez zadrške – Bukalo i dalje živi.

Kao pjesma koja ne utihnjuje.

Izvor: Radio Bijelo Polje

Novinar: Vukoman Kljajević