Kako su begovska kćer i seoski učitelj, uprkos vjeri, vlasti i ratovima, ostavili zavjet sloge u Ivanju.
U srcu Ivanja, tamo gdje se put pretvara u prašnjavu stazu koja vijuga kroz zelene livade, stoje dvije stare kuće. U njima žive uspomene, godine rada, sreće i tuge, kao i jedno prijateljstvo – možda i ljubav – koje je izdržalo sve što život može da donese.
Skromne i tihe, te kuće čuvaju priču koja je nadživjela vrijeme, predrasude i podjele.
U ovom mjestu, gdje su vjekovima jedna uz drugu živjele dvije vjere i dva svijeta, rodila se ljubav mlade begovske kćeri Šarke Ćorović i učitelja Đukana Koraća – ljubav koja je i danas živo svjedočanstvo da srce ne poznaje granice ni zabrane.
Sjećajući se tih dana, Đukanov sin Drago Korać – iako duboko zagazio u desetu deceniju života – prenosi svjedočenja koja je slušao kao dijete.
„Moj otac Đukan bio je prvi učitelj u čitavom kraju“, kazuje on. „Došao je 1903. godine, na poziv tadašnjeg ministra prosvjete Kraljevine
Crne Gore, da otvori školu u Ivanju.“
Škola je radila u kući uglednog Šuća Ćorovića. Tu su se školovala djeca iz Ivanja, Potoka, Crnče, Radulića i okolnih sela. U toj kući, gdje su red i znanje prvi put stigli u zabačeni kraj, započela je i priča koja će obilježiti čitavu jednu epohu.
Ispred kuće u kojoj je otvorena škola prolazio je put koji je vodio pored trospratne kule Ćorovića – najimpozantnije kuće u selu, sa dvije velike kapije i teškim mandalima. U njoj je živio Šarkin otac Husein-beg, jedan od najbogatijih ljudi u tom kraju, poznat po ogromnim stadima.
„Moj đed je imao trista ovnova, a ovaca se broj nije znao“, kaže Drago.
Sa širokih orijentalnih pendžera te kule, mlada Šarka često je gledala u dolinu.
Jednog dana njen pogled zaustavio se na mladom, naočitom učitelju koji je prolazio sokakom. Pogledi su im se sve češće sretali, a o tome je Šarka povjerila jednom od begovih slugu, pravoslavcu. On je, kao posrednik dvije vjere, prenio Đukanu poruku – da djevojka sa pendžera nije ravnodušna prema njegovoj pojavi.
Tako je započela tajna koja će ubrzo uzdrmati čitav kraj.
Vremenom je došlo i do njihovog prvog susreta. Drago prenosi riječi svoga oca:
„Na prvom susretu, Šarka je nosila nikab, ali mu je bilo dovoljno da vidi njene oči. U njima je, govorio je otac, bilo sve što čovjek treba da zna.“
Nakon nekoliko viđenja, donijeli su odluku koja je u to doba bila gotovo nezamisliva – da pobjegnu kod Đukanovog prijatelja, prote, i njegove supruge. Kada je to otkriveno, selo je uzavrelo. Proširio se glas da je učitelj oteo begovsku kćer, pa se digla hajka da ih pronađu.
Vlast sa Cetinja uključila se u slučaj, pa čak i sam kralj. Đukan je priveden, ali je istina brzo izašla na vidjelo: Šarka je pred svima jasno kazala da je pošla svojom voljom, bez prisile i obmane. Time mu je spasila i život i čast.
Kada je kralj potvrdio da nije bilo otmice, poslat je njegov izaslanik – Dušan Vukotić – da im prenese kraljev blagoslov. Tom prilikom donio je i poruku svoje supruge: ako Šarka želi da primi novo ime, neka to bude Danica.
Tako je i bilo. U nikoljačkoj crkvi, pred izaslanikom kralja, Šarka je postala Danica. U znak poštovanja, jednom od svojih sinova kasnije su dali ime Dušan.
Iza zabranjene ljubavi, iznenađujuće, nije ostala mržnja. Naprotiv – porodice Ćorović i Korać od tog dana živjele su u slozi i uzajamnom poštovanju.
„Naše su kuće i danas kuća uz kuću“, kazuje Murat Ćorović. Ta sloga pokazaće se presudnom u godinama koje dolaze.
Tokom Prvog svjetskog rata, Đukan je otišao na front, a Danica je ostala sama sa djecom.
Kada je nestašica postala nepodnošljiva, pošla je u Bijelo Polje po hranu. Na putu je srela očevog slugu, koji je obavijestio Husein-bega o teškom položaju njegove kćeri.
Nedugo zatim, stigli su hrana i novac – tihi dokaz da krv i ljubav ipak pronalaze put.
Slično je bilo i u Drugom svjetskom ratu.
Godine 1942, kada je muslimanska milicija iz Bijeva pretresala selo, porodica Ćorović sakrila je svoje prijatelje Koraće.
„Ispred njih je stala Mejruša, mlada djevojka, sa dvije bombe u rukama“, priča Murat. „Odbranila je kuću i spasila komšije.“
Đukan i Danica imali su osmoro djece – pet sinova i tri kćeri. Najstariji sin, Dušan, strijeljan je 1942. godine u Kolašinu kao partizan. Po njemu danas jedna osnovna škola u Bijelom Polju nosi ime.
„Na sahrani Đukana Koraća, narodni heroj Miloje Dobrašinović rekao je da je naša porodica bila kao mala partizanska četa“, prisjeća se Murat.
Danas, više od jednog vijeka nakon tih događaja, njihova praunuka Danica rado odlazi u Ivanje. Kada govori o svojim precima, u njenom glasu čuju se ponos i tiho divljenje:
„Šarka i Đukan dokazali su da ljubav može pobijediti predrasude. Da čovjek ostaje čovjek, ma kojoj se vjeri moli.“
Kuće Ćorovića i Koraća i dalje stoje jedna uz drugu. Između njih raste bašta puna cvijeća – živi podsjetnik da je u jednom malom selu, prije više od sto godina, ljubav zaista pobijedila sve podjele.
(2020. godina)
Izvor: Radio Bijelo Polje
Novinar: Vukman Kljajević

Povezani članci
U PETAK PROTEST MJEŠTANA BRESTOVIKA KOD BIJELOG POLJA PROTIV IZGRADNJE RECIKLAŽNOG CENTRA
USPJEH UČENIKA JU OŠ „9. MAJ“ IZ SUTIVANA
NA DOBRAKOVU I AERODROMU PODGORICA UHAPŠENA DVA STRANA LICA KOJA SE POTRAŽUJU