Bijelo Polje je oduvijek imalo ljude koji su bili više od onoga što im piše u radnoj knjižici.
Jedan od onih čije se ime i danas sa osmijehom izgovara među starim Bjelopoljcima bio je Salih Sako Lukač. Čovjek koji je svoj radni vijek proveo u bijelom, molerskom mantilu, postao je simbol jednog vremena kada se posao miješao sa boemijom, a preciznost sa duhovitošću.
Moler koji nije skidao uniformu
Sako je bio majstor starog kova. Za njega nije postojalo radno vrijeme – njegova uniforma, vječito isprskana kapljicama kreča i farbe, bila je njegov zaštitni znak. Kažu da ga sugrađani skoro i nisu pamtili u „civilu“, jer je posla uvijek bilo. Gdje god je trebala svježa boja ili nova fasada, Sako je bio tu, sa ljestvama na ramenu i nezaobilaznim čokanjčićem rakije u džepu.
Filozofija „krive linije“
Njegov duh i humor najbolje oslikava anegdota koja se i danas prepričava kao bjelopoljski klasik. Dok je jednom prilikom, pod vidnim dejstvom „domaće“, izvlačio liniju na zidu, domaćin je primijetio da ruka malo bježi u stranu. Na pitanje: “Sako, crni Sako, što ti je ova linija tako kriva?”, on je, sa onom svojom urođenom smirenošću i šeretskim osmijehom, odgovorio rečenicu koja je ušla u legendu:
„Ništa ti ne brini, komšija… kad se to osuši, samo će se ispraviti!“
Ta rečenica nije bila samo izgovor – bila je to bjelopoljska filozofija kojom se rješavao svaki problem uz čašicu razgovora i malo strpljenja.
Šahovski genije u molerskom mantilu
Ali, Sako nije bio samo čovjek od valjka i četke. Kada bi se skinule ljestve, Sako je postajao jedan od najcjenjenijih bjelopoljskih šahista. Njegova ruka, koja je možda „bježala“ dok je krečila, na šahovskoj tabli bila je hirurški precizna. Mnogi školovani igrači gubili su partije od molera koji je u glavi imao hiljade kombinacija, dok mu je čokanjčić bio vjerni „sekundant“.
Odlazak legende
Vrijeme neumitno teče. Valjak je stao, četka se osušila, a farba se prosula, ostavljajući tragove na nekim starim zidovima koji još uvijek čuvaju sjećanje na Sakove ruke. Sako je otišao na neko drugo mjesto, možda tamo gdje su sve linije ravne ili gdje se šahovske partije nikad ne završavaju.
Bijelom Polju je ostavio sjećanje na čovjeka koji je znao da život, baš kao i svježe okrečen zid, ne mora uvijek biti savršen da bi bio lijep.
Izvor: Bjelopoljci nekad i sad
Autor: Aco Marković
*Sponzor teksta Komunalno Lim
Povezani članci
DRUGA VRANEŠKA OLIMPIJADA 28. JUNA: OČEKUJE SE VELIKI BROJ TAKMIČARA I POSJETILACA
ISELJAVANJE MLADIH I REGIONALNE RAZLIKE I DALJE BEZ SISTEMSKOG RJEŠENJA
VASILIJE DULOVOĆ SPORTSKI PUT GRADI KAO KONDICIONI I PERSONALNI TRENER