Ekrem Gušmirović – čovjek koji je gradio više od građevina

Od skromnog preduzeća do građevinskog giganta, ostavio je trag u srcima radnika i u svakom objektu koji je podignut pod njegovim vođstvom.

U Bijelom Polju i danas se priča da je malo ljudi koji su toliko obilježili jedno vrijeme kao što je to učinio Ekrem Gušmirović. Oni koji su s njim radili pamte ga kao čovjeka koji je više vremena provodio na gradilištima nego u kancelariji, čovjeka koji je znao svakog radnika po imenu i koji je građevinarstvo doživljavao kao posao u kojem se istovremeno grade i grad i povjerenje među ljudima.

Iako su mu pripadale najveće zasluge za uspon građevinskog preduzeća „Radnik“, po primanjima je u kolektivu bio tek na 140. mjestu. Njegov prvi saradnik na terenu, Mijad Kljajević, bio je na 170. mjestu. Za Gušmirovića je, kažu savremenici, bilo važnije da firma raste i da radnici imaju sigurnost, nego koliko će on lično zaraditi.

U istoriji bjelopoljske privrede malo je imena koja se izgovaraju s toliko poštovanja kao što je ime Ekrem Gušmirović. Čovjek tihe snage i izuzetne energije, vizionar u vremenu kada je građevinarstvo značilo i hrabrost i odgovornost, uložio je sve svoje umne i fizičke sposobnosti da od skromnog preduzeća stvori građevinskog giganta poznatog širom nekadašnje Jugoslavije i van njenih granica.

Od dvije zaprege do građevinskog giganta

Građevinsko preduzeće „Radnik“ osnovano je 1947. godine kao Sresko građevinsko preduzeće, sa svega dvije konjske zaprege i dvadeset nekvalifikovanih radnika koji su obavljali sitne popravke. Od 1950. godine djelovalo je kao opštinska uprava za građevinarstvo, potom 1953. kao Komunalno preduzeće „Sutjeska“ sa pedeset zaposlenih, da bi već 1954. ponijelo ime po kom će postati prepoznato – Građevinsko preduzeće „Radnik“.

Sa razvojem društva rasla je i ova radna organizacija. Pravi zamah dogodio se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je kolektiv kadrovski i tehnički ojačao. Ubrzo je „Radnik“ sa oko 1.400 zaposlenih ušao u red srednje razvijenih preduzeća u republici, sa godišnjom realizacijom od milijardu novih dinara. Stotinak radnika radilo je i u inostranstvu.
Sudbinski trenutak za preduzeće bila je 1970. godina, kada je na njegovo čelo došao Ekrem Gušmirović. Rođen sedam godina prije samog „Radnika“, on je s njim dijelio i rast i ambiciju.

Oni koji su tih godina radili u firmi pričaju da je novi direktor najčešće viđan u radnom odijelu i čizama, na gradilištima, a ne iza kancelarijskog stola. Gušmirović je znao da posao ne dobija samo papirima, već i povjerenjem, i da se svaki dogovor mora završiti kvalitetnim radom.

Te godine u preduzeću je radilo oko 900 radnika. Pod njegovim rukovodstvom „Radnik“ je proširio poslovanje širom Jugoslavije, ali i u inostranstvu – u Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Iraku. U jednom trenutku imali su čak pedeset aktivnih gradilišta. Poznavaoci tog vremena svjedoče da je Gušmirović bio izvrstan organizator, čovjek koji je znao da nađe posao, ali i da ga dovede do kraja – upravo ono što se tražilo od istinskog menadžera.

Jednog jutra početkom osamdesetih, plato ispred poslovne zgrade građevinskog preduzeća „Radnik“ u Nikoljcu bio je ispunjen ljudima. Radnici su se okupljali u manjim grupama, gledajući u kolonu mašina koje su pristizale iz Njemačke. Kamioni, utovarivači, dizalice – sve novo, snažno i moderno.

Među njima je stajao i direktor Ekrem Gušmirović. Nije držao govore niti pravio veliku svečanost. Samo je tiho posmatrao kako jedan po jedan kamion silazi sa prikolice. Među mašinama se nalazio i ogromni buldožer SAT-9, tada jedinstven u Jugoslaviji..

Sa novom mehanizacijom „Radnik“ je ušao u realizaciju jednog od najvećih projekata tog vremena – izgradnju bazena za gorivo u Cerovu. Riječ je o sedam rezervoara, u koje je ugrađivano po 3.000 kubika betona i 145 tona armature. Dnevno se ugrađivalo i do 550 kubika betona – poduhvat koji je zahtijevao vrhunsku organizaciju i disciplinu.

Prvi saradnik Ekrema Gušmirovića, Mijad Kljajević, s ponosom se sjeća tog vremena i ističe da je sve bilo moguće zahvaljujući direktoru koji je znao da motiviše i vodi ljude.

U Zatonu je izgrađena jedna od najvećih fabrika u tadašnjoj Jugoslaviji, površine 7. 000 kvadratnih metara, sa isto toliko okolnog zemljišta. Poslovanje u Njemačkoj donosilo je značajan prihod – „Radnik“ je bio glavni izvođač radova u rudniku Sofija-Jakoba u rurskoj oblasti.

Jedan od simbola upornosti i znanja bio je most preko Lima u mjestu Brzava. Rijeka je na tom mjestu široka oko 80 metara, a u nedostatku kesona radilo se improvizovanim betonskim „kacama“ iz kojih su radnici i studenti ručno izbacivali šljunak i zemlju. Ugrađene su četiri stope, tri u samom koritu rijeke. Most je završen i stoji već skoro pet decenija – bez vidljivih oštećenja.Zahvaljujući tadašnjem Radniku drvene tribine gradskog stadiona zamijenile su betonske.

Kamioni bjelopoljskog „Radnika“ tih godina bili su redovni na putevima između Kuvajta i Iraka, prevozeći cement. Posao je bio zahtjevan, ali profitabilan – još jedan dokaz širine vizije direktora o kome su pisale i kuvajtske novine. Kuvajtske novine su redovono bilježile značaj ovih radova za njihovu ali i za bjelopoljsku privredu.

Manje je poznato da je Gušmirović bio veliki ljubitelj sporta. Bio je i predsjednik Fudbalskog kluba „Jedinstvo“, a bjelopoljski sportisti pamte ga kao čovjeka koji je pomagao gotovo svakom klubu u gradu.

Kada bi neki sportista završio karijeru, često je u „Radniku“ nalazio i posao. Mnogi od njih upravo zahvaljujući Gušmiroviću dobili su priliku da započnu novi život nakon sporta.

Čovjek ispred vremena
Ipak, oni koji su ga najbolje poznavali, ne pamte ga samo po mašinama i brojkama. Pamte ga po ljudskosti.

„Volio je radnike. Primio je gotovo svakog ko mu se obratio. Pomagao je da naprave kuće, davao materijal, pružao sigurnost i podršku“, priča Mijad Kljajević.

Nema ozbiljnije zgrade u Bijelom Polju koju nije izgradio „Radnik“. U Baru i Čanju podizane su zgrade koje su, nakon razornog zemljotresa 1979. godine, ostale netaknute – bez naprslina. To je, kako ističu savremenici, najbolja potvrda kvaliteta i odgovornosti koje je Gušmirović zahtijevao.

Da nije prerano otišao, kažu njegovi saradnici, napravio bi još veća čuda. Ali i ono što je ostavio iza sebe dovoljno je da se njegovo ime izgovara s poštovanjem.