AKORD KOJI I DANAS ODZVANJA BJELOPOLJSKIM PARKOM

Ako ste tih ‘70-ih šetali parkom u Bijelom Polju, sigurno ste čuli akustičnu gitaru i glas koji pjeva Montena, Mišu, Dugme… To je bio Coko, naš Stojan Kovačević, čovjek kojem je gitara bila više od instrumenta – ona mu je bila produžetak duše.

U ćošku parka, uz društvo: Tera, Daba, Ruda, Miško, Pedo, Nenko, Sonja, Slavica… svaki sumrak se pretvarao u malu svirku – spontanu, iskrenu, bez mikrofona, ali punu života.

Iz ruke u ruku prolazila je gitara, ali i pokoja flašica – bez stida, bez galame, samo uz pjesmu.

Bijelo Dugme, Divlje jagode, strani hitovi… sve je to lepršalo kroz park, a akustika srca bila je najvažnija.

Coko je kasnije imao i bend, svirao električnu gitaru na binama, ali – kako kaže – nije to ta čar kao kad zasviraš za svoje, u sumrak, uz Lim, i pogledaš u zvijezde.

Ponekad bi i žica pukla, ali nikad dobra volja.

I dan-danas, kaže, uhvati gitaru, sjedne sam, zasvira i pusti uspomene da slete niz vrat gitare… jer svaka pjesma nosi jedno lice, jedan osmijeh, jedno vrijeme.

Jedino što ga boli – neki od tih dragih drugara više nisu među nama.

Ali dokle god se u parku može čuti žica koja zadrhti – njihove duše plešu uz melodiju.

„Bijelo Polje je uvijek bilo grad muzike“, kaže Coko.

I bio je u pravu, jer gdje god zasvira srce, tamo je i dom.

Izvor: Bjelopoljski vremeplov

Autor: ACO MARKOVIĆ

*Sponzor teksta Mesopromet Franca