ERMIN GERO DRNDAR – OD DJEČAKA SA STADIONA DO SIMBOLA BJELOPOLJSKOG KLUBA

ERMIN GERO DRNDAR – OD DJEČAKA SA STADIONA DO SIMBOLA BJELOPOLJSKOG KLUBA

Ermin Gero Drndar poznat je kao simbol fudbalskog Jedinstva iz Bijelog Polja. Od djetinjstva je bio vezan za gradski stadion i fudbal, a karijeru je izgradio srcem i predanošću, ostavivši trajan trag na terenima svog rodnog grada.

Još kao dječak, Drndar je započeo prvi kontakt s loptom uz brata.

„Kao mali sam počeo da igram fudbal sa bratom Kemicom i od prvog dana stadion ‘Jedinstva’ nam je bio drugi dom. Sjećam se prvih koraka – lopta je bila veća od mene, ali sam imao ogromnu želju. Treninzi sa Boškom Čarapićem su bili posebni – bio je strog, ali pravedan, znao je kako da izvuče maksimum iz svakog igrača. Od njega sam mnogo naučio, ne samo o fudbalu, nego i o disciplini i poštovanju“, počinje Drndar svoju priču.

Drndar se prisjeća kako je fudbal u Bijelom Polju prije bio mnogo drugačiji – ne toliko tehnološki napredan, ali pun strasti.

„Jači fudbal se igrao tad nego sad, uslovi nisu bili kao danas – nije bilo moderne opreme, ni terena sa savršenim travnjakom. Ipak, bilo je srca, ljubavi i želje. Igralo se iz čiste strasti, svaki trening je bio praznik. Atmosfera u gradu je bila fantastična, svi su živjeli za ‘Jedinstvo’.“

Porodična fudbalska tradicija bila je snažna inspiracija za njegov put:

„Da, fudbal je u mojoj porodici tradicija. Moji stričevi Refik-Mića i Senad Hojle su igrali prije mene i oni su me prvi poveli na stadion. Gledao sam ih kako igraju i želio sam da budem kao oni. Učili su me da se poštuje igra, da se boriš i da nikad ne odustaješ. Oni su mi usadili tu iskrenu ljubav prema fudbalu.“

Vrhunac karijere Drndara došao je kada je bio dio generacije koja je uspjela da vodi Jedinstvo u Prvu ligu, a protiv velikih klubova pred prepunim tribinama:

„To su nezaboravni dani. Stadion pun, cijeli grad diše kao jedan. Bilo je to ostvarenje sna – igrati protiv takvih klubova i osjećati da si dio istorije.“

Igranje pred navijačima, posebno Ultrasa, ostavilo je na njega poseban utisak:

„Neopisivo. Kad izađeš na teren i vidiš pune tribine, adrenalin te nosi. ‘Ultrasi’ su bili naša snaga – davali su nam krila. Taj huk sa tribina ne zaboravljaš nikad.“

Kad uporedi fudbal iz svoje ere sa današnjim, naglašava važnost emocija i srca:

„Nekad je bilo više emocija i srca, danas je više taktike i profesionalizma. Mi smo igrali iz ljubavi, a ne zbog ugovora. Ipak, i danas ima mladih koji ginu za svaku loptu, i to me raduje.“

Najteži dani u karijeri bili su tokom poraza kada je znao da je dao sve od sebe, ali je najljepši trenutak svakako ulazak u Prvu ligu:

„Najteži su bili porazi kad znaš da si dao sve, a nije išlo. A najljepši – kad smo izborili ulazak u Prvu ligu. To je bio trenutak kad se sav trud isplatio.“

Kada razmišlja o svom najvećem uspjehu, kaže da nije riječ samo o trofejima, već o odanosti:

„Što sam ostao vjeran ‘Jedinstvu’ i što sam igrao srcem. Nije stvar u trofejima, nego u poštovanju koje ostane iza tebe.“

Porodica mu je bila neizostavan oslonac:

„Bez porodice ništa ne bih mogao. Oni su bili uz mene i kad sam gubio i kad sam pobjeđivao. Njihova vjera mi je davala snagu.“

Danas, iako je karijera profesionalnog fudbala iza njega, Ermin i dalje nastavlja da živi fudbal — igra mali fudbal u FC “Pruška”, jer u tom formatu nalazi poseban šarm:

„Mali fudbal nosi posebnu dinamiku – brži je, zahtijeva više reakcije i snalažljivosti. A i atmosfera je porodična, svi se znamo, igramo iz zadovoljstva.“

On takođe vidi rast malog fudbala u Bijelom Polju i nada se da će ta zajednica nastaviti da jača:

„Tačno, svake godine sve je više publike i ekipa. Ljudi vole taj duh zajedništva i nadmetanja. Bijelo Polje ima ogromnu bazu talentovanih igrača i to se vidi i na malom fudbalu.“

Tradicionalni memorijalni turniri su mu posebno važni, jer čuvaju uspomenu na prošle generacije.

„Turnir je za mene poseban i to ne može da se opiše, to je posebna emicija i igram ga sa zadovoljstvom. To nije samo turnir, to je sjećanje na ljude koji su ostavili trag. I svake godine igramo s ponosom, u njihovu čast.“

Porodica mu je i dalje povezana s fudbalom – mnogi rođaci su igrali, a i njegovo dijete sada korača istim putem:

„Skoro svi! Stričevi, rođaci, sada i sin. U našoj kući se lopta uvijek kotrlja. To je nešto što se prenosi s koljena na koljeno.“

Gledajući sina na terenu, osjeća ponos i blagi podsjetnik na vlastitu mladost:

„To je poseban ponos. Kad ga vidim na terenu, vidim sebe nekad. Samo želim da uživa u fudbalu kao što sam ja uživao.“

Kada ga sin pita za savjet, Ermin uvijek naglašava temeljne vrijednosti:

„Uvijek mu kažem: voli igru, poštuj saigrače i protivnike, i nikad ne odustaj. Rad i skromnost su najvažniji.“

Poruka mladim sportistima danas je jednostavna, ali snažna:

„Ljubav je temelj svega. Ako voliš to što radiš, neće ti biti teško da treniraš i kad pada kiša. Rad je ono što pravi razliku, ali bez ljubavi – nema ni uspjeha.“

Navijačima i ljubiteljima fudbala u Bijelom Polju poručuje da nastave da podržavaju lokalne igrače:

„Da nastave da podržavaju klub i domaće igrače. Njihova energija čini da fudbal u Bijelom Polju živi.“

Za njega fudbal nije bio samo sport – on je način života, dio identiteta:

„Fudbal je za mene način života. To je nešto što me oblikovalo, što mi je dalo prijatelje i uspomene. I dan-danas, kad izađem na teren, osjetim isto uzbuđenje kao kad sam bio dijete.“

*Sponzor teksta Bravera City park