Vijesti iz Bijelog Polja

BIJELO POLJE PA SARAJEVO: INSPIRATIVNA AKADEMSKA PRIČA HANE GREDIĆ, BUDUĆE FARMACEUTKINJE

U potrazi za znanjem, ličnim rastom i akademskim izazovima, mnogi mladi iz manjih sredina odlučuju se na studije van svog rodnog grada – često i van granica države.

Među njima je i Hana Gredić iz Bijelog Polja, studentkinja Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu, koja je svoje školovanje dodatno unaprijedila i iskustvom razmjene u Ljubljani.

Za „Vijesti iz Bijelog Polja“, Hana govori o tome kako je donijela odluku o studiranju van Crne Gore, šta je sve naučila tokom tog puta, i koje poruke bi uputila mladima koji se dvoume da li da zakorače u nepoznato.

Na samom početku razgovora, Hana otkriva kako odluka da studira van zemlje nije bila slučajna, kao i zašto je izbor pao upravo na Sarajevo: “Oduvijek sam znala, još od malih nogu, da će moj poziv biti farmacija – i ništa drugo osim toga. Ta odluka proizašla je iz ljubavi prema prirodnim naukama, posebno hemiji, ali i iz želje da radim u oblasti koja zahtijeva humanost, preciznost i posvećenost u svakom trenutku. Duboko u sebi sam osjećala da će moj put školovanja uključivati i preseljenje, da me čeka nešto novo i drugačije. Sarajevo je bio moj prvi i pravi izbor u svakom smislu. Grad dovoljno velik da te izvuče iz zone komfora, ali i dovoljno topao da ti brzo postane blizak. Takođe, čula sam mnogo pozitivnih iskustava o kvalitetu nastave i stručnosti profesora na fakultetu sa dugodišnjom tradicijom, što mi je dodatno pružilo sigurnost da je to moj pravi izbor. Grad u kojem sam znala da ću moći da rastem – ne samo akademski, nego i kao osoba”.

Međutim, svaki početak sa sobom nosi neizvjesnost i izazove. Hana iskreno govori o svojim prvim koracima u novoj sredini.

“Iskreno, prvi utisak i osjećaj bili su pomiješani. Vladala je i euforija, ali i strah od svega novog – novog grada, nepoznatih ljudi i činjenice da više nisam kod kuće. Najteže mi je pao rastanak od porodice. Tada sam prvi put u pravom smislu osjetila težinu rečenice: „Sve je dobro dok si kod mame i tate.” I taj prvi rastanak će uvijek ostati u sjećanju. Shvatila sam da sada ja preuzimam život u svoje ruke, da više neće biti baš sve bezbrižno kao što je bilo, ali izbor je bio moj. Taj početak je dodatno otežavala i situacija s pandemijom, ništa nije bilo jednostavno, a prilagođavanje je zahtijevalo puno strpljenja. U tom trenutku sam mislila da neke prepreke neću moći savladati, ali vremenom su upravo one postale prilika. Prilika da upoznam sebe, da ojačam iznutra i postanem spremna da istinski upoznajem svijet oko sebe”, ističe ona.

Put znanja često prati i sumnja. Pitali smo Hanu da li je ikada pomislila da odustane – i šta ju je u tim trenucima pokretalo da nastavi.

“Kada dođe izazovan trenutak, prva misao često bude – odustajanje. Tako je bilo i kod mene, posebno u periodima iscrpljenosti, kada bi se zaredalo nekoliko teških ispita i sve djelovalo previše. U tim trenucima sumnje bih uvijek podsjetila samu sebe koliko sam zapravo željela da budem baš tu gdje jesam – da studiram ono što volim i što želim da radim čitav život. I tada bi sve sumnje jednostavno pale u drugi plan. Motivacija i jasno postavljeni prioriteti, ključ uspjeha, nisu mi dozvoljavali da posustanem, već su me gurali samo naprijed, ka cilju. Uvijek sam sebi ponavljala, i i dalje mi nad radnim stolom stoji poruka: „Ti to možeš”. I zaista, mogla sam. Naravno, ne bih mogla sve to bez svojih najbližih. Njihova podrška i „vjetar u leđa“ bili su moj najveći oslonac u trenucima kada je najviše trebalo”, inspirativno priča Gredić.

Boravak van rodnog mjesta donosi uspomene, ali i nostalgiju. Naša sugrađanka se prisjeća onoga što joj najviše nedostaje iz Bijelog Polja.

“Najviše mi nedostaje osjećaj doma, mamina hrana, onaj mir i osjećaj da je sve jednostavno i poznato, da ćeš uvijek sresti nekog poznatog na ulici i da će uslijediti pozdrav. Osjećaj bezbrižnosti. Iskreno kada odem u Bijelo Polje, to je za mene kao punjenje baterija za sve obaveze koje me čekaju kada se vratim u Sarajevo. Gdje god čovjek ode, osjećaj doma se ne može nadomjestiti, ma koliko drugi grad bio veći, ljepši ili uzbudljiviji. Upravo sam se vratila iz Ljubljane, gdje sam bila na studentskoj razmjeni na Zdravstvenom fakultetu. Bilo je to prelijepo iskustvo, puno novih ideja i mogućnosti koje su mi otvorile vidike. Ali ipak kod kuće je uvijek srcu najbliže”, jasna je Hana.

Bez obzira na izazove, studenti sa sobom nose i velika iskustva. Hana se prisjeća onih najdražih trenutaka iz Sarajeva. Takođe, ona dio svojih studija provodi i u Ljubljani, na razmjeni studenata.

“U Sarajevu mi je najdraža bila snaga druženja i studentska svakodnevnica. Ipak će to zajedničko „preživljavanje“ kolokvijuma i ispita ostaviti najjači pečat. Ispijanje kafa nakon odrađenog ispita, prije predavanja, smijeh, olakšanje i osjećaj da zajedno rastemo, to su trenuci koje ću uvijek pamtiti. Posebno su mi ostala urezana improvizovana grupna učenja po kafićima pred ispite, neformalna, ali puna fokusa i podrške. U Ljubljani me posebno oduševila uređenost sistema, profesionalizam i osjećaj da postoji prostor za napredak na svakom koraku. To iskustvo mi je pružilo širu sliku i otvorilo ideje za dalje, kako u stručnom, tako i u ličnom smislu”, poručuje ona.

A na pitanje u kojoj zemlji vidi svoju budućnost, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sloveniji ili nekoj četvrtoj, Gredić kaže da i dalje razmišlja o solucijama: “Još uvijek ne mogu dati konačan odgovor na to pitanje, jer sam otvorena prema različitim opcijama. Voljela bih da svoj put nastavim dalje, možda čak i negdje u inostranstvu, ali vjerujem da će pravi smjer doći prirodno, onaj u kojem ću se osjećati ispunjeno i korisno. Znam samo da želim raditi ono što volim, u okruženju gdje osjećam da mogu doprinijeti nečemu većem. Ne bježim ni od Balkana, naprotiv, srce mi je uvijek tu više naklonjeno. Tu je znanje koje smo stekli, tu su korijeni, i vjerujem da se baš ovdje može puno toga učiniti, ako se radi s ljubavlju i fokusiranošću”.

Na kraju razgovora, Hana šalje snažnu i iskrenu poruku mladima iz svog grada: “Rekla bih im – ne odustajte od svojih snova. Ne povlačite se samo zato što vam se u ovom trenutku čini teško zamisliti život daleko od svojih ili vas plaši nepoznato. Želje, ciljevi i prioriteti uvijek moraju biti ispred straha. Ako se ne usudimo da izađemo iz zone komfora, nikada nećemo spoznati ni sebe, ni vlastite mogućnosti. U životu se sve može, samo treba biti hrabar i ići naprijed, i kad strah postoji. Napustiti dom nije lako, ali upravo se u tom izazovu krije prilika da istinski upoznamo sebe. Grad iz kojeg dolazimo uvijek će nas čekati, ali svijet neće uvijek čekati na nas. Zato je važno da cijenimo sebe i vjerujemo sebi”.

*Sponzor teksta Merkator