ZIMA MOG DJETINSTVA

ZIMA MOG DJETINSTVA

Često se sjetim djetinstva,
Zalutam u mislima svojim,
Razmišljam koliko lijepo je bilo,
Meni, i vršnjacima mojim.
Jedva smo čekali zimu,
Radovali se prvom snijegu,
Pravili stazu za sankanje,
Ispod kuće na brijegu.
Na brijegu smo se sastajali,
A niz brijeg sankali,
A uz brijeg sanke vukli,
Mrak kad padne išli kući.
I to nam je malo bilo,
Napravismo novi plan,
Posuli smo vodom cestu,
Da zaledi sjutra dan.
Tad sigurni mi smo bili,
Da auta neće moći,
Uz tu cestu ni s’lancima
Zbog ideje od prošle noći.
Dvadesetak nas iz kraja,
Ispred kuce skupilo se,
I krenuli mi uz cestu,
Da niz cestu spustimo se.
Kilometrima smo hodali,
Jedno za drugim do vrha,
Obrazi rumeni, a lica nasmejana,
To nam je bila svrha!
Pa onda svi niz cestu,
Potrbušno, ledjno, sjedeći,
Bože koliko je lijepo bilo,
Tu cestu sankama preći.
I tako svake zime,
Dok djeca bili smo mi,
Al’toga više nema,
Sela su napustili svi.
Autor: Marina Nišavić