DOĐE MI DA VRISNEM

DOĐE MI DA VRISNEM

Ti si palata znanja, i ukras Pruške,

mnoge si generacije, izvela na put,

uz ljubavi prve, kad obraz porumeni,

hoće da te poruše, pa sam zato ljut.

Eh, da mogu, na ruke bih te prenio,

sve, ciglu, po ciglu, na tajno mjesto,

ti si to zaslužila, i još mnogo toga,

ja sam ti u mladosti, dolazio često.

Gledam te, obezglavljenu, sirotice,

po dvorištu, pale, tvoje crvene kose,

ja nijemo ćutim, kao zadnja bitanga,

dok te rasturaju, i na otpad te nose.

Evo, da vrisnem, makar kroz pjesmu,

i svoju suzu pustim, ako to išta znači,

i da zamišljam dječaka, pred školom,

a ona se našminkala, ljepotom zrači.

Ljepotice moja, u ime mnogih, izvini,

hoće da te ruše, u dvorištu su bageri,

zlokobno čekaju, a ja još snage imam,

da zamolim Boga, da im crknu lageri.

To ja od nemoći tako, ne pitam se ništa,

a možda se smiluju, ako budem plakao,

toliko uspomena, tvoje grede će čupati,

moćni, snove sanjaju, a u meni je pakao.

Računaljke, i table, i brdo bijelih kreda,

na gomili prošlosti, tužno mi je gledat’,

moja školo mila, u meni dječak vrišti,

ali će te, čovjek moj, zaboravu predat’.

03.01.2022

Neću da ćutim – Knežević Miodrag-Miki