BURDŽOVIĆ: GURABIJE

Možda polako zaboravljamo kako izgleda sreća. Na njeno mjesto dolazi glamur, skupo a prazno. Pogled na nečiju – na društvenim mrežama iskazanu sreću – traje nekoliko sekundi. “Skrolovanje” ide dalje, ka novim slikama nove “sreće”.

Otišli smo da obiđemo jednu skromnu, veličanstvenu porodicu jednostavnih, dobrih, prostodušnih ljudi. Pošteni ljudi, u svom znoju zaradili svaki svoj zalogaj.

Mladić, sa nepunih 18 godina vraćao se sa uspjele operacije. Kratko s porodicom smo podijelili ushićenje njegovim povratkom. Otišli smo prije nego je stigao, da porodica tu radost doživi sama pod svojim krovom.

BURDŽOVIĆ: GURABIJE

Kad smo ušli, kuća je mirisala gurabijama. Nije tu bilo glamurozne dekoracije sa dobrodošlicom, konfeta, skupih poklona, kolača od nekoliko vrsta.

Tepsija gurabija prijatelju moj, puna majčine ljubavi, očeva sabura, dobrote koja se ne stidi svoje skromnosti.

Prošlo je dosta vremena od tad, ali danas gledam kako roditelji djeci kupuju zadovoljstvo a ona sve nezadovoljnija, sreću a ona sve neposlušnija… pade mi na um ta tepsija gurabija. Tako miriše sreća!

Porodica se voli onim što ima, ne onim što vidi na društvenim mrežama i kopira u drugim bojama, po cijenama koje kućni budžeti često ne mogu da isprate.

Postoje, prijatelju moj srećne porodice, u kojima je ljubav jedini poklon, a svi ga daruju svima svakog trena.

Piše: prof. Enis efendija Burdžović