SJEĆANJE NA LEGENDU BJELOPOLJSKE KOŠARKE MILORADA – MIŠA BAKIĆA

Kada ga je kasnih sedamdesetih, stariji brat Ćile, inače vrhunski takmičar a kasnije i strateg igre između dva koša, doveo na trening košarkačkog kluba, niko nije mogao slutiti da je na magični četvorokut, nevažno je li kao podloga korištena zemlja, beton, asfalt, parket, zakoračio jedan od najvećih košarkaških bisera u regionu. Milorad, malo je ko znao njegovo pravo ime, Mišo, tako su ga iz milošte zvali, prezimena Bakić.
I krenula je ta simfonija – dodaj, dribling u lijevo, skok, šut, koprcanje mrežice, najčešće bez koske. I tako dok ne dosadi. Delirijum na tribinama ma gdje su se nalazile, od rodnog Bijelog Polja, preko više desetina košarkaških borilišta, do komšijskog Ivangrada, trajao je godinama. Dugi niz godina rekorder po broju datih koševa na jednoj utakmici, čak šesdesetak, zamislite nije bilo trojki a on nije volio da gazi liniju.
Teško je bilo naći taktiku koja bi ga sputala u njegovoj namjeri da napuni koš do vrha, ma ko bio na protivničkoj strani, često puta i sam krem tadašnjeg jugoslovenskog košarkaškog miljea. A još češće, sam protiv svih, imajući u nekoliko navrata i sudije protiv sebe kao u onim čuvenim kvalifikacijama u Bitolju.
Kada su emisari Bosne, košarkaškog magnata u to vijeme, nudili uslove od kojih je druge boljela glava, on je u studenjaku na Bjelavama u istoj sobi u kojoj je Ćile završio fakultet, kovao plan kako naći prevoz za Bijelo Polje, jer je trebalo napuniti koš nekog od starih mušterija iz lige.
Za mnoge je bio i ostao legenda, čak ga je organizator MOSI igara i zvanično proglasio njome za nemjerljiv doprinos tim igrama. I KSCG je to javno priznao plaketom koju su morali poslati jer Mišo nije došao po nju. Dobijao je priznanja ali ih nije skupljao, njemu je bilo dovoljno što su ljubitelji košarke u regionu to pokazivali na svakom koraku u susretima sa njim.
Uvjerenje da bi pod svjetlima drugih pozornica dao mnogo više svakako je prisutno ali njegova ljubav prema gradu na obali Lima i navika da se druži sa ljubiteljima kariranog stolnjaka je napravila granice, koje su po talentu bile neuporedivo veće, za mnoge nedosežne.
Davao je sebe košarci i kasnijim angažovanjem u ulogama trenera i sportskog direktora njegovog KK Jedinstvo postižući dobre rezultate, ali je njegova misija bila da mnogo dječaka zavoli košarkašku loptu u nadi da će biti kao Mišo.
Nije se ljutio neprevaziđeni atletski stručnjak Miraš Obradović kada ga je stariji brat sa staze odveo Lazaru Iliću na brušenje briljantnog talenta.
To je bio Mišo, otišao je tiho, možda i ne mahnuvši ali je trag koji je ostavio, neizbrisiv.
Autor teksta: Gordan K. Čampar