PISMO UMRLOM ROĐENDANU

Dragi moj 3. januare, pišem ti ovo pismo uz veliku molbu da mi oprostiš što kasnim čitavih svojih četrdeset godina.

Svakom si mom Bjelopoljcu isto pismo sačinio i poslao kao što si i meni, prije ravno četrdeset godina kada sam se rodio. Svakom si od njih pismo na tačnu adresu poslao i dobro se sjećaš svakog praga ponaosob na kojem si pismo ostavio.

Neko je tvoje pismo u svijet ponio.

Neko ga je svojim ćutanjem sahranio.

Neko ga nikada nije ni otvorio, a neko ga je iz inata prema tebi zapalio.

Ali ti si moj 3 januare sto je bilo do tebe učinio. Ostalo je bilo do Bjelopoljaca, pa kome kraj, a kome sredina.

Već odavno Bjelopoljcima ne stižu pisma sa tvoje adrese.

Pragovi se izlizaše, a krovovi grada se natovariše nekom čudnom prljavštinom, koja siguran sam nije Limom doplovila.

Tako natovaren grad sve je teže mogao vidjeti boje svog neba i svoje slobode. Ostade zarobljen u limskoj kotlini, pa čak u januaru kad kotlina snijegom objeli, grad je postajao sve crnji.

Bijele rade neke druge gradove krase, a ni ljeta na Limu ne umiju da se rashlade. Kao što je to bivalo u ono vrijeme kada je postojalo moje Bijelo Polje.

3. januare meni je drago, što dok si bio živ nisi nikada zaboravljao ko je u Bijelom Polju vrijedio i ko je doprinosio slavi njegovog imena. A oprostio si svakome i ko te je ošpijao, pljunuo i ko te uvrijedio.

Bijelom Polju bio si njegov pravi praznik, koji je sve Bjelopoljce znao da zakrili i zaštiti od svake sulude podjele. Nova godina, Božić, nekada i Bajram, bili su praznici koji su uvijek stajali sa tvoje lijeve i desne strane. Ti si bio stožer i ponosni barjak mjeseca januara i mog bijelog grada.

Pred samu tvoju smrt, dragi 3. januare, počeo si da zaboravljaš. Počeo si da budališ i neoprostive greške da praviš. Da si samo znao, a ti si mogao to znati. Da ćeš tek nakon tvoje smrti početi da živiš ne bi se tako lako prepustio njoj i ne bi prvi u sopstvenu smrt povjerovao.

Ostaje da si danas ti kriv što niko ne zna, moj 3. januare, da li da te slavi ili da te žali.

Od tebe su se sklonili svi Bjelopoljci koji su vrijedjeli i tvom rođendanskom slavlju najsjajniji sjaj donosili, ali ti si već odavno mrtav, a mrtav se sa životom ne pita.

Čuju Bjelopoljci, čujem i ja , ma gdje da se nalazim. Da ti svake godine 3. januare, najjači apaluz daju oni ljudi koji su te najviše izdali. I više nije važno i bez smisla je tražiti ko je kriv, ali osjećam, da malo nedostaje Bjelopoljcima da priznaju da si ti 3. januare sve više orden sramote nego što si orden građanskog priznanja i gradjanske slobode.

Da si živ, svi znamo da ne bi bilo tako. Udario bi ti šakom od sto i rekao svima, da tvoj datum nije samo obaveza prema prošlosti i budućnosti, već veliko priznanje sadašnjosti u kojoj živimo svi mi koji smo njene prisutnosti i njene težine svjesni. Ovako smo te svi sahranili 3. januare, a to je izgleda i jedino što smo sa tobom umjeli da uradimo.

Kada bi barem na kratko priznali tvoj život u tvojoj smrti, siguran sam da bi sve vrijednosti BIjelog Polja, a koje nisu male, odjednom bile postavljene na mjesto koje zaslužuju.

3. januare molim te još jednom, izvini i oprosti mi što ti ovo pismo nijesam poslao ranije.

A možda još nije kasno…

Možda bih nešto ovim pismom mogao promjeniti.

Možda bih nekome savjest na izgubljenom obrazu mogao vratiti.

Možda bih nekom tebe čestitao ili bih nekoga 3. januare od tvoje sramote sklonio.

Možda me ti 3. januare proglasiš ludim, što sam jedan od iskrenih Bjelopoljaca, što volim svoj grad i što brinem o njemu.

           Slikar Milutin Obradović

BPO